UČMALI SVIJET KOMUNIZMA

Značajna karakteristika komunističke ideologije je i ta što ona konstituira krajnje konzervativne, učmale, okrutne i bezbojne modele individua i zajednica. Za razumijeva-nje toga, potrebno je prije svega podsjetiti se na komunistički stav o čovjeku. Temelj komunizma, materijalistička filozofija, kao što smo naglasili u prethodnom poglavlju, vidi čovjeka kao biće načinjeno jedino od materije. Negira se postojanje duše kod čovjeka i ističe se da je ljudska svijest samo jedan proizvod "materije u akciji". Prema tome, što se tiče materijalističkih pogleda, čovjek je samo jedna razvijena mašina. Sve misli i emocije koje čovjek posjeduje prihvataju se kao određeni rezultat hemijske reakcije koja se odvija u ovoj mašini.

Drugim riječima, materijalisti tvrde da, sačinjeni od ćelija i ćelijskih organela, nerazumni atomi posjeduju svijest, da imaju moć razmišljanja, gledanja, slušanja, da pred ljepotom ostaju očarani, da u teškim situacijama pate. Dakle, to tačno dolazi u značenju da su "misli i emocije proizvod materije u akciji". Postavite li ovim ljudima pitanje: Imaju li atomi moć razmišljanja?, sasvim je sigurno da ćete dobiti negativan odgovor. Ali, isto tako, oni smatraju da atomi dobivaju moć razmišljanja kada se oni udruže i formiraju mozak.

Štaviše, u marksističkoj ideologiji postoji pretpostavka da se cijela kultura i svijest koju čovjek posjeduje također zasniva na materijalnim faktorima. Prema komunizmu, izvan materijalnog svijeta iz ljudskog okruženja ne postoji nikakva nezavisna svijest. Naprotiv, ljudsku svijest u potpunosti određuje materijalni svijet u kome se nalazi. "Nisu svijesti čovjeka faktor koji određuje njihovo postojanje, naprotiv, njihovo socijalno postojanje određuje njihovu svijest", tvrdio je Marx.54 "Čovjek je ono što jede", rekao je Marxov idejni prethodnik Ludwig Feuerbach, i time rezimirao istu materijalističku nelogičnost.

Zbog ovih svojih materijalističkih predrasuda, marksisti su i ljudske zajednice također mjerili materijalnim kriterijima. Mnogo se zadržavaju na pojmu "klasa" koji u sebi nosi jedno materijalno značenje. Klase su različiti ekonomski slojevi jednog društva i, prema marksistima, to je jedini značajan kriterij. Prema marksizmu, na primjer, radnici formiraju samo jednu klasu, tj. "proleterijat". Kapitalisti čine klasu "buržoazije". Slijedom marksističke tvrdnje, svi radnici bi trebalo da dijele "proletersku svijest" zbog toga što žive u istim nepogodnim ekonomskim uvjetima, svaki kapitalist bi trebalo da ima istu "svijest buržoazije" zato što žive u istom bogatstvu, povoljnim ekonomskim uvjetima. Nemoguće je prihvatiti da, zbog svog neovisnog karaktera ili pogleda na svijet, jedan radnik ili vlasnik fabrike može imati svijest koja se apsolutno razlikuje od ostalih.55 

Prirodan rezultat ovakvog razmišljanja je odvajanje ljudi u određene materijalne kategorije i njihovo vrednovanje unutar tih materijalnih kategorija. Za jednog marksistu postoje samo kategorije kao što su "buržoazija", "mala buržoazija", "proleterijat", "imperijalisti", "komprador". I, što je najvažnije, sve ove kategorije zasnivaju se na materijalnim faktorima. Ako je čovjek radnik, ako snagom ruke radi u fabrici, tada je ovaj posao kojim se bavi jedini determinant njegovog ljudskog postojanja. Ako je seljak koji radi na njivi, tada je "svijest seljaka" jedina svijest koju on posjeduje.

Hladne face koje su krasile počasna mjesta svih komunističkih režima: Lenjin, Engels, Marx.

Zbog ovakvog ugla posmatranja, marksisti tvrde da je "način proizvodnje" jedini utjecaj koji određuje tok povijesti. Poznato djelo Karla Marxa, Das Kapital, cijelu historiju komentariše prema načinu proizvodnje. Prema Marxu, dok je u početku postojala "primitivna zajednica" koja je živjela od lova, uporedo sa prelaskom na poljoprivredu rodilo se "robovlasničko društvo", a zajedno sa novim promjenama u načinu proizvodnje razvila se "feudalna zajednica", uporedo sa izumom mašina, rađanjem industrije kao novog načina proizvodnje javlja se i "kapitalističko društvo". Slijedom Marxove tvrdnje, svi pojmovi, poput religije, države, zakona, porodice, etike  rađali su se i doživljavali promjene sa različitim oblicima proizvodnje.

Zablude ove šture marksističke definicije povijesti do sada su detaljno komentarisane od strane niza mislilaca i napokon dokazane kroz konkretne primjere. Iz tog razloga smatramo nepotrebnim da ovdje objašnjavamo neosnovanosti ovog marksističkog pogleda na povijest. Značajan moment na kome se, međutim, želimo zadržati je konzervativan, učmao, okrutan i bezbojan model čovjeka koji je načinio aktualni materijalistički pristup.

U biti, ljudska bit nije proizvod materije, kako to smatraju marksisti. Naprotiv, postojanja koje nazivamo materijom se opažaju, vide, čuju i osjećaju od strane duha, ljudske biti. Prema tome, apsolutno je nemoguće da se materijalnim uvjetima determinira stanje u kome se nalazi ljudski duh. Ljudska bit je obdarena različitim odlikama (razumom, sposobnošću poimanja, emocijama, prohtjevima, sklonostima) koje su darovane od strane Allaha, koji ju je stvorio. Ove karakteristike se ne mijenjaju bez obzira u kojim okolnostima se čovjek nalazio, samo se manifestiraju na različite načine. Kakve god da je prohtjeve, emocije, misli i logiku posjedovao prvi čovjek u povijesti, isto sve posjeduje i savremeni čovjek. Jedino što se promijenilo su upotrebna sredstva.

Stvoritelj prvog čovjeka, Allah, dž. š., dao je i njemu iste karakteristike i sposobnosti kakvim je obdario i današnjeg čovjeka. Zbog toga ljudi ne mogu imati različite nivoe svijesti koji se određuju prema periodu, stoljeću ili mjestu na kome se nalaze. Nivo ljudske svijesti se mijenja ili određuje prema upotrebi sposobnosti razmišljanja i pokretanja savjesti kojom su obdareni. Svjesni ove činjenice, muslimani se ne ograničavaju vremenom, prostorom, sredinom ili idejama određenih ideologija. Kao što je Allah, dž. š., u Kur'anu naredio, muslimani nastoje razmisliti o svemu što ih zadesi, pojmiti delikatnosti, vidjeti lijepo. Ovu svijest vjernika Allah, dž. š., na slijedeći način opisuje u Kur'anu:

Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde - doista su dokazi za one koji imaju pameti.(Al-Baqarah, 164)

Upravo iz tog razloga je široka moć shvatanja onih koji vjeruju u Allaha i oni uvijek razmišljaju uvijek slobodno, zbog čega u umjetnosti i estetici mogu formirati nepreglednu raznovrsnost.

Što se tiče Marxa i njegovih idejnih sljedbenika, zbog toga što nisu mogli pojmiti ove činjenice, oni su ljudsku svijest nastojali staviti u jednu krajnje usku i imaginarnu formu kao što je "kategorija svijesti". Svakoga do koga su uspjeli doprijeti primoravali su da živi i razmišlja prema ovim imaginarnim formama. Iz tog razloga je u svim zemljama u kojima se nametnuo marksizam zamrzavao estetsko poimanje i umjetnost kao oblik izražavanja ljudskog duha. Kao što su komunisti bezdušno pobili desetine miliona ljudi, na izvjestan način ubili su i humane kvalitete kao što su umjetnost, estetika, nauka, misao.

Učmalost "komunističke umjetnosti"

Jedan od pionira "socrealizma": Aleksandar Rodchenko

Prvi marksistički režim uspostavljen je boljševičkom revolucijom oktobra 1917. u Rusiji. U zemlji u kojoj je čeličnom pesnicom vladao prvo Lenjin, a nakon njega i Staljin, počelo je sa novim uobličavanjem cijelog društva prema komunističkoj ideologiji. Jedna od sfera za kojom su komunisti posegnuli bila je umjetnost, estetika i arhitektura, koje spadaju među najvažnije elemente kulture.

Odmah nakon Revolucije unesen je pojam "umjetnost proleterijata". Umjetnici koji su prihvatili komunizam okupili su se oko časopisa Iskusstvo Kommuny (Umjetnička komuna) i izdali saopćenje da će "proizvoditi umjetnička djela koja će služiti kulturi proleterijata". Slična ideja iznošena je i u udruženju Proletkult (Kultura proleterijata).

Pokrenute se razne rasprave o značenju i smislu "umjetnosti proleterijata". Od samog početka 20-ih godina, vodeći ruski umjetnici, poput Tatlina i Rodchenka, počeli su braniti tezu da bi "umjetnik morao biti tehničar koji će pitanjima proleterijata proizvoditi praktična rješenja". Ova teza, koja je dobila i Lenjinovu saglasnost, isključuje mnoge poznate grane umjetnosti smatrajući ih "nekorisnim s aspekta proleterijata". Na primjer, Tatlin i Rodchenko su ustanovili da jedna umjetnička slika niukom slučaju neće moći osigurati doprinos svakodnevnom životu radnika i, oslanjajući se na to, donijeli su odluku da je slika vrsta umjetnosti koja nema prođe.

Ovo novo poimanje umjetnosti je 1921. definirano kao "constructivism" i počelo se pojavljivati kao zvanična politika umjetnosti Sovjetskog Saveza. Začetnik ovog pristupa, Tatlin, smatrao je da su, umjesto "nekorisnih" umjetnosti poput slikarstva, potrebni "korisni" radovi poput dizajna kuća i namještaja. Dizajnirao je odjeću "minimalne težine i utroška repromaterijala" koja je u toku radnog vremena proleterima, odnosno radnicima osiguravala "maksimalnu toplotu i pokretljivost". Opet istom logikom, konstruirao je "peć sa minimalnim utroškom goriva, a sa maksimalnom sposobnošću zagrijavanja". Na taj je način trebao osigurati nove pogodnosti u životu "proleterijata".

Svi umjetnici nisu bili sa "inžinjerskim sposobnostima" kao što je to bio Tatlin. Međutim, i oni su prihvatili "umjetnost proleterijata" i dali se na poslove koji će koristiti komunističkoj ideologiji. Gotovo svi sovjetski umjetnici tog perioda ušli su u utrku proizvodnje radničkih postera, koji su se koristili u radničkim klubovima i malim parlamentima zvanim "sovjeti", plakata i slogana. Na svim ovim kreacijama nalazile se se zajedničke teme: korpulentan sovjetski seljaci i radnici sa srpom ili čekićem u rukama sa nabreklim mišićima, figure razjarenih proletera koji se pridižu na noge kidajući lance kojima su okovani, naoružani vojnici koji, predvođeni Lenjinom, trče u sjenci crvene zastave...

"Odbrana Petrograda": djelo ruskog umjetnika Aleksandra Deyneka, 1927.

Karakteristika ovog novog poimanja umjetnosti je ta što je pojam "estetike" u potpunosti izbačen sa dnevnog reda, a smatran je čak i kao štetna "buržoaska" navika. Sve slike, skulpture, posteri, dekori i arhitektonske kreacije bile su daleko od estetike, ispunjene hladnoćom, učmalošću i grubim crtama. Definiranjem Encyclopedia Britannica, komunističkom umjetnošću gospodario je "antiestetizam" u punom smislu tog pojma.

Ovakvo poimanje umjetnosi je u vrijeme Staljina poprimilo još konzervativniji oblik. Ovo učmalo poimanje umjetnosti, koje je Staljinov režim nazvao"socijalističkim realizmom", dovedeno je u položaj zvanične politike. Socijalistički realizam se definirao kao jedno poimanje umjetnosti koje "u svakodnevnom životu proleterijata realno reflektira principe sovjetske revolucije (odnosno komunističke ideologije)". U romanima napisanim u stilu socijalističkog realizma, komunistički militanti se prikazuju kao odlučni, hrabri, požrtvovani; opisuje se navodno uzorna borba ovih militanata; sovjetski seljaci i radnici su opisani kao navodno "sretni" zahvaljujući Revoluciji.

Zajedno sa komunizmom, umjetnost je izgubila svu estetsku komponentu i bila je preobraćena u jedan hladni metod propagande. Na slikama je prikazivan model čovjeka kome se težilo: grub, jak, bezizrazan seljak ili radnik koji je odan sistemu i koji ne razmišlja ni o čemu drugom.

U stvarnosti, Revolucija narodu nije donijela blagostanje, već, naprotiv, glad, torture i smrt, ali umjetnici "socijalističkog realizma" uopće nisu smatrali neispravnim da se to prikaže sasvim suprotno. Socijalistički realizam u biti nije bio izraz stvarnost (realizma), već mašte i romantizma. "Idealiziranjem događaja i ličnosti kako bi utjecali na svijest masa i njihovim uzdizanjem do jedne određene svetosti, socijalistički realizam se zasnivao na romantizmu", stoji uEncyclopedia Britannica.

Socijalistički realizan je definiran 1932., u krvavim danima Staljinovog režima i sve do 80-ih godina ostao je također kao zvanična politika umjetnosti Sovjetskog Saveza. Tokom cijelog ovog perioda sovjetskom umjetnošću gospodarila je atmosfera komunističke bezizražajnosti, hladnoće i ustajalosti. Da bi osigurao izvjestan prestiž na međunarodnom nivou, sovjetski režim je stimulirao umjetnike, pridavao veliki značaj nastanku novih umjetničkih djela, međutim, zbog dogmatičkog pristupa zvanog "socijalistički realizam" sva su ta novonastala djela ostajala u okviru krajnje skučenih, neukusnih i neestetskih formi.

Pored Sovjetskog Saveza, socijalistički realizam se primjenjivao i u Kini koja je 1949. g. prešla na komunistički režim i koja je isto tako donijela beživotno i grubo poimanje umjetnosti.

Premda je, u biti, rusko društvo dalo veoma velike umjetnike; to društvo se potpisalo ispod izuzetnih umjetničkih djela i arhitektonskih čuda. U svijetu poznat muzej Hermitage, koji je osnovan u St. Petersburgu u periodu prije Revolucije, sadržavao je jednu veoma bogatu i raskošnu kolekciju. Ali, komunizam je rusku umjetnost zaledio  1917. g., pa čak i daleko unazadio.

Aktualna beživotnost komunističke umjetnosti je rezultat materijalističke filozofije koja, kao što smo to na početku naglasili, obrazuje komunistički pogled na svijet. Materijalistička filozofija, kao što smo već rekli, površna je misao koja čovjeka vidi samo kao gomilu materije i koja, isto tako, sve nastoji reducirati na materiju. A što se tiče prilagođavanja materijalističke filozofije umjetnosti, ono je, kao uostalom i u svim drugim sferama, i u ovoj sferi bilo uzrok jednom potpunom fijasku, pošto je umjetnost način izražavanja emocija poput oduševljenja prema lijepom, estetska naslada kojom je Bog obdario čovjeka. Da bi nastala lijepa umjetnička djela, ove urođene sklonosti, koje potječu od stvaranja koje se nalaze u biti čovjeka, moraju se izraziti u potpuno slobodnom i mirnom okruženju. Komunisička diktatura, koja je prvobitno formirana u Sovjetskom Savezu, a nakon toga oponašana kroz komunističke režime u Kini, zemljama Istočnog bloka, Indokini ili Kubi, u potpunosti je uklonila ovaj ambijent slobode i mira i, držeći stanovništvo pod stalnom presijom, ubila i umjetnost.

Sovjetski propagandni plakati iz 20-ih godina: "Deset zapovijedi proleterijata" i "Međunarodna imperijalistička zmija"

Osim toga, udaljavanjem ljudi od vjere, zadala je još jedan udarac umjetnosti pošto su duhovni entuzijazam i oduševljenje, koje čovjek crpi iz vjere, osnovne emocije koje inspiriraju umjetnost. Najveći slikari, skulptori i neimari u povijesti uvijek su proizvodili djela sa vjerskim temama, inspiraciju i snagu su crpili iz svojih vjerskih uvjerenja. Zbog toga što su čovjeka doživljavali ne kao životinju ili materiju koja nestaje nakon njegove smrti, već kao biće kojem je Bog podario dušu, ovi umjetnici su s entuzijazmom čovjeku iskazivali ljepotu, manifestaciju Božije umjetnosti.

U jednoj zajednici u kojoj je vjera potisnuta, neizbježno je da ljudi izgube ovaj entuzijazam i oduševljenje, da postanu besciljni zapadanjem u duhovne krize. Ova pojava se događala u svim komunističkim režimima; zajednicom je gospodarila potištenost, učmalost, besciljnost i pesimizam nastali kao posljedica ateizma, nepridavanjem značaja čovjeku koji je doživljavan kao životinja ili biće čija se uloga se završava zajedno sa njegovim životom. Oblačenje cijelog društva u istu odjeću u Maovoj crvenoj Kini, zabranjivanje čak držanja i kućnih ljubimaca u toku “Kulturne revolucije” drugi su efektni primjeri komunističke konzervativnosti i ograničenosti. (Maoizam i “Kulturnu revoluciju” ćemo analizirati u narednom poglavlju.)

Paralogizmi "komunističke nauke"

Prihvatljivo je da u komunizmu ljudi izgledaju hladni, okrutni, bezdušni. Lideri su inače tog karaktera, a tako se i opisuju. Ovi različiti Lenjinovi portreti naslikani od strane sovjetskih umjetnika su također i izraz tamnog duhovnog stanja komunizma.

Druga značajna sfera koja je doživjela komunistički udar bila je nauka.

Dok je na jednoj strani izmišljao pojam "umjetnosti proleterijata", Staljinov režim je s druge strane posegao i za naukom i iznio pojam"nauke proleterijata". Prema ovoj komunističkoj teoriji, postoji "nauka buržoazije", a također i "nauka proleterijata", a obje će dati međusobno različite rezultate.

Nauka proleterijata u principu nije ništa drugo do krivo prikazivanje nauke prema potrebama materijalističke filozofije. Najočitiji pokazatelj toga je 'slučaj Lišenko', koji je svoj pečat udario na sovjetsku nauku Staljinovog perioda.

Trofim Denisovich Lišenko školovao se po različitim školama širom Sovjetskog Saveza i, stekavši Staljinovu naklonost, 40-ih godina osigurava apsolutnu dominaciju nad poljoprivrednom i biološkom politikom Sovjetskog Saveza. Najzanimljiviji Lišenkov istup bio je odbijanje zakona genetike, koje je krajem XIX stoljeća eksperimentima otkrio austrijski botaničar, svećenik Gregor Mende, i koji će biti podržani stručnim radovima XX stoljeća. Lišenko je istakao da su Mendelini zakoni "nauka buržoazije", a zauzvrat podržao tezu da se "stečene karakteristike prenose na potonje generacije", koju je u XVIII stoljeću iznio evolucionistički biolog Lamarck.

Ova Lišenkova ideja, koja se ne temelji ni na kakvom naučnom dokazu, počela je privlačiti pažnju u Sovjetskom Savezu, koji je 30-ih godina preživljavao veliku agrarnu krizu. Lišenko je obećao da će, za razliku od drugih biologa, primjenom svojih teza osigurati veće, jače i plodonosnije žitarice. Na primjer, istakao je da će pšenica, koja se uzgaja u odgovarajućim uvjetima okoline, početi rađati sjeme raži, i s tim u vezi načinjeni su određeni poljoprivredni poduhvati. (Ova tvrdnja je nalik onoj da će se u divljem okruženju pas nakon izvjesnog vremena preobratiti u lisicu, što je jedno neodrživo ubjeđenje koje je u biti apsolutno oprečno nauci i čiji ni jedan primjer nije zabilježen do danas.) Godine 1940. Staljin je Lišenka postavio na čelo Genetičkog instituta Akademije nauka Sovjetskog Saveza, gdje je ostao punih 25 godina. Lišenko je u isto vrijeme bio i predsjednik Akademije poljoprivrednih nauka “Vladimir Ilič Lenjin”.

Propagandni plakat Treće komunističke internacionale organizirane pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Na licu militanta sa zastavom u ruci nalazi se potpuni izraz hladnog komunističkog svijeta.

Godine 1948. zabranio je obrazovanje i istraživanja na polju klasične genetike, a određeni naučnici koji su, ne prihvatajući Lišenkove evolucionističke teze, nastavili sa odbranom Mendelove genetike pohapšeni su i pobijeni.

Lišenkova agrarna politika prouzrokovala je veliku neproduktivnost. Tvrdio je, na primjer, da će žitarice postići strukturu prikladnu za hladne vremenske uvjete ukoliko se njihovo sjeme dugo vremena drži potopljeno u hladnoj vodi. A da bi to dokazao, nakon potapanja u hladnu vodu, po sibirskim stepama je zasijao tone sjemena. Naravno da je svo sjeme propalo. Slični pokusi su se uvijek okončavali fijaskom. Međutim, na ovu činjenicu se otvorenim jezikom počelo upozoravati tek 60-ih godina. Na kraju, 1964. je zvanično prihvaćeno da su Lišenkove teze naučno pogrešne, a nakon toga su se uložili veliki napori za ponovnu primjenu i izučavanje Mendelove genetike u Rusiji, a prešlo se i na metode američkog tipa đubrenja i ukrštavanja bilja. Unatoč tome što je postalo jasno da su njegove teze najobičnije gluposti i da je zbog toga veliki udarac zadao sovjetskoj nauci i poljoprivredi, Lišenko i njegove pristalice nisu odustali od svojih ideja i, štaviše, uspjeli su u velikoj mjeri očuvati pozicije i zvanja u naučnim ustanovama Sovjetskog Saveza.

Lysenko evrim teorisi uğruna genetik kanunlarını reddederek Sovyet tarımını onlarca yıl geriye götürdü.

'Slučaj Lišenko' predstavlja historijski dokument o tome koliko veliku štetu nauci i zajednici zadaje slijepa privrženost materijalizmu i teoriji evolucije.Savremeni evolucionisti uglavnom ne tematiziraju slučaj Lišenko, a kada to i čine, prikazuju to samo kao dogmatski pokret koji je u vezi s Lamarckom. Međutim, Lišenko i njegove pristalice nisu bili samo lamarkisti, nego, u isto vrijeme, i darvinisti. Lamarcka i Darwina su doživljavali kao dvojicu veoma značajnih evolucionističkih teoretičara koji su se međusobno upotpunjavali. Uočili su da će i Darwinova teorija ostati u zraku ukoliko se odbije Lamarckova teza o "prenošenju stečenih osobina na potonja pokoljenja", te su zbog toga krenuli na put slijepe odbrane Lamarcka.

U tekstu "Darwinian Evolution and Human History" (Darvinistička evolucija i historija čovjeka) marksistički i darvinistički mislilac Robert M. Young o ovom pitanju daje slijedeći komentar:

Nedavno je mišljenje da društvo i priroda slijede iste evolucione i komunističke zakone otvorilo put lišenkoizmu koji predstavlja jedan od najopasnijih događaja Staljinovog režima 30-ih i 40-ih godina. Prihvaćeno je da u prirodnim zakonima funkcionira dijalektika, a oni biolozi koji se nisu složili sa ovim usvojenim mišljenjem ostajali su bez posla, često su gubili slobodu, a ponekad čak i živote. Lišenkoizam je jedan evolucionizam koji se suprotstavlja ostatku Svijeta i ne priznaje njihova značajna dostignuća u genetici. Ali, sve to su radili u ime darvinizma...56 

Otpor koji su sovjetski rukovodioci pružali genetskim zakonima u vrijeme Lišenka samo je jedan od primjera materijalističkog fanatizma. I danas je veoma veliki broj materijalista poput Lišenka i njegovih pristalica koji su se borili protiv istih zakona genetike, u slijepom protivljenju činjenici "kreacionizma" koju je nauka otkrila u živim bićima, odnosno u protivljenju dokazima stvaranja. I iz tog razloga oni godinama troše milione dolara i prouzrokuju velike gubitke za čovječanstvo kako bi došli do bar jednog dokaza koji govori o suprotnom. Samo zbog svojih ideoloških predrasuda prave istraživanja koja nigdje i nikada neće dati nikakve rezultate, osim jedino rasipanje truda i novca. (Za detaljnije podatetke konstatirati knjigu  Harun Yahya, Kur'an: vodič za nauku.)

Utjecaji komunističke ideologije na socijalni život

Fanatična struktura komunističke ideologije o kojoj govorimo od početka ovog poglavlja prouzrokovala je krajnje negativne efekte u socijalnom životu komunističkih težima XX stoljeća. Ovakva struktura je nametnula jedan ateistički život, gotovo pakao, bezdušan život koji je, negiranjem i udaljavanjem od Boga, nipodaštavao raznovrsne duhovne i etičke vrijednosti. Društvo je podučavano jednom mentalitetu bez straha od Boga, mentalitetu koji čovjeka percipira kao materiju koja nestaje nakon smrti, a u ishodu toga se namjeravala formirati jedna od najnehumanijih koncepcija koje je historija zabilježila. Ovi efekti, koji su zapaženi u Sovjetskom Savezu, zemljama Istočnog bloka i Kini, ukazuju da je "životinjsko stado" model društva koji komunistički sistem želi oformiti, upravo onako kako to predviđa i materijalističkodarvinistička teorija.

Komunizam je režim straha. Narodne mase su konstantno zastrašivane od strane uniformiranih rukovodilaca hladnog izgleda koji su narod posmatrali s visina, a sistem je egzistirao zahvaljujući upravo ovom strahu.

Određene temeljne karakteristike komunističkog društva možemo nabrojiti na slijedeći način:

• U skladu s Darwinovom teorijom evolucije i Marxovoj "dijalektici prirode", čovjek se u komunističkim zajednicama tretira kao razvijena životinjska vrsta. Analogno tome, za zajednicu se može reći da predstavlja "životinjsko stado". Ova koncepcija, koja društvo tretira kao životinjsko stado, javlja se u svim etapama komunističkih režima. Čovjek, kao produkt ovog sistema, beživotno je, bezdušno, hladno biće koje se nalazi između "čovjeka-životinje-mašine".

• U komunističkom sistemu se ne pridaje značaj individui. Ide se za logikom da ih inače u "stadu ima mnogo, ako se jedan i izgubi, nije velika šteta". Iz stada se izbacuju, odnosno prepuštaju se smrti oni koji ne mogu raditi ili su sakati. Ocjenjuju se kao bolesni i štetni. Ne postoje osjećaji poput oprosta, milosđa, vjernosti. Iz tog razloga, svi se boje starosti i nestanka. Starim osobama se ne iskazuje pažnja i poštovanje; naprotiv, uliva im se nemilosrdna misao da "prije smrti slonovi moraju ići na groblje".

• Kao i životinjsko stado, društvo se formira od ljudi istog profila. Imaju istu odjeću, voze se u istom modelu auta, žive u istom tipu kuća. Cijelim društvom gospodari monotonija. Sportist, umjetnik, akademik, radnik; svi imaju isti model života. Kuće su životinjska skloništa, a odjeća se izrađuje logikom "krzna koje će štititi od hladnoće". Estetika je potpuno odsutna.

• Jedinku u prvi plan ne izbacuju njegove individualne karakteristike, već snaga i doprinos koji daje zajednici. Idealna osoba je vrijedan radnik, vrijedan seljak. Sistem se gradi na jednom samo materijalnom pojmu "rada i proizvodnje". Ispravna je logika da "proizvodnja jača stado". Nikada se ne obraća pažnja na etiku ljudi, njihovu namjeru i duševno stanje. U ovoj koncepciji, koja život doživljava kao borbu za opstanak, nema zamjerke uništavanju slabih; naprotiv, to je potrebno. Zbog odsutnosti požrtvovanja, koje posjeduju čak i životinje, svako prvo misli na sebe zbog čega društvo ne može prosperirati. Zato što su ljudi daleko od samilosti, nemoguće je da društvo bude mirno i spokojno. Kada se siromaštvo saosjećanja i bespoštednost ujedini sa strahom od budućnosti, zajednicom zagospodare beznađe i pesimizam.

• U psihološkom okruženju stada, ljudi žive u jednom konstantnom strahu. Vrlo brzo se uplaše svakog događaja. Boje se čovjeka u mantilu pred vratima, strahuju kada ih direktor pozove na razgovor. Izvor straha je nepoznat, niko ga ne može definirati, ali svi žive u njemu, od najdonjih do najgornjih.

• Štaviše, u društvu postoje različiti "centri straha" koji su nadomjestili strah od Boga. Na primjer, sovjetski KGB (i tajne službe koje su mu prethodile, kao Čeka, NKVD) funkcionirao je kao ustanova koja je sijala smrtni strah u cijelom društvu. Društvom je vladalo mišljenje da ove ustanove "sve čuju i sve vide". Razvile su sistem čišćenja koji se zasnivao na "šumskim zakonima"; bez ikakvog suđenja i apsolutnog nepriznavanja prava na odbranu, u smrt su mogle poslati milione ljudi.

• Zbog toga što je sistematski uništen strah od Boga, ljudi su opstruirali strasti jedino onoliko koliko su strahovali od sistema. Radili su sve vrste nezakonitosti ako to sistem neće vidjeti i kazniti. Masovne pojave su krađa, zloupotreba položaja, pronevjera.

• Zebnja, strah i panika, nastali uslijed životnih uvjeta, stvaraju stres kod naroda. Noću ne spavaju, danju su napeti i uznemireni. Njihova tijela slabe. Stalna presija i teški životni uvjeti u mladim godinama uništavaju i muškarca i ženu, a ponekad su uzrok i njihove preuranjene smrti. Zbog beznadežnosti ne mogu se naslađivati čak ni imetkom koji posjeduju. Jedini spas vide u piću i u polupijanom stanju vode život koji je gotovo ravan paklu.

• Vezuju se objeručke i divlje za život, zbog toga što vjeruju da se on okončava smrću. Zato što sve druge doživljavaju kao neprijatelje i rivale u svojoj borbi za opstanak, sve akcije posmatraju i doživljavaju kao da su okrenuta protiv njih, što, opet, budi osjećaj mržnje. "Solidarnost", "bratstvo", "jedinstvo" su pojmovi koji žive jedino u sloganima. U stvarnosti se svi međusobno gledaju sa sumnjom i nepovjerenjem i svako je osuđen na život usamljenika.

• Zbog odsutnosti vjere u Boga, ne postoji ništa u što bi individue mogle vjeovati, duhovno se vezati. Darvinističkokomunistička država konstantno ugnjetava jedinku. A što se tiče ostalih u zajednici, oni su potencijalni neprijatelji koji svakog trenutka mogu uzeti ono što posjeduje. Prema tome, u komunističkim društvima jedini kome jedinka može vjerovati je sama ona, ali zbog toga što je slabić, ne može vjerovati ni sama sebi na taj način preovladava jedna izrazita beznadežnost. Zato je jedinka u komunističkim zajednicama umorna i stalno se žali na život, ali, isto tako, ne poduzima ništa da bi promijenila postojeće stanje.

• Zato što pamet jedinki ne može doći do izražaja u komunističkom društvu, u svim sferama života, na poslu, u školi, kod kuće, u zabavi uočljivi su veliki nedostaci. Djeluju samo onoliko koliko su podučeni (kao životinje) i zbog toga ne donose novi i originalan pristupu problemu ili događaju sa kojim su suočeni. U protivnom bi, inače, bili podvrgnuti lošem tretmanu.

• Zbog ljudi koji ne razmišljaju nema organizacije, izvori se optimalno ne koriste. Izvori se - kao što se to na efektan način moglo uočiti kroz primjer Lišenka - nepotrebno troše u ime utopističkih snova i ciljeva.

Specijalna jedinica Djzhernsky koja se u Sovjetskom Savezu koristila za zaustavljanj e protestnih mitinga.

• U komunističkom društvu je narušena i porodica, kao najosnovnija jedinica zajednice. Ne postoji brak u pravom smislu riječi. Postoji jedino parenje i nastavak potomstva. Brak nije življenje u skladu s uzornim moralom, već produženje pokoljenja. Dijete ne odgaja porodica, nego država ili "stado", kako je to sama okarakterizirala. Dijete se odgaja na taj način zato što se doživljava kao nova snaga koja će ratovati, štititi stado. Zato što mrzi kuću i sredinu u kojoj živi, majka postaje nervozna i divlja, a sve se to odražava i na dijete. Djeca su agresivna i pesimistična zato što im je uskraćena porodična ljubav i pažnja. Umjesto ljubavi i poštovanja, u kući vladaju svađa i zategnutost. Nema nikoga kome bi dijete moglo vjerovati.

• Ma koliko se tvrdilo da je komunistička ideologija daleko od njega, rasizam je veoma raširen u komunističkim režimima. Na primjer, u Sovjetskom Savezu su bile izuzetno naglašene rasističke antipatije prema narodima koji nisu Rusi, naročito prema muslimanima i Turcima. Krišom je prihvaćena Darwinova rasistička teorija, Turci i ostali muslimanski narodi su tretirani kao "etničke grupe čiji evolucioni proces nije okončan" i, pod imenom deportacije, bili su podvrgnuti masovnim pokoljima. Pokolj je, prema komunističkoj ideologiji, jedan sastavni dio "dijalektike prirode", odnosno evolucije.

• U komunističkom poretku ljudi se tretiraju jedino kao produktivne životinje. Naročito je prisutno ponižavanje i mržnja prema seljacima. Marx je seljake okarakterizirao kao "vreće krompira", a Lenjin i Staljin su - kao što smo to detaljno iznijeli u prethodnom poglavlju - milione njih pobili namjerno izazvanom glađu. Seljaci su, prema njima, samo životinjska stada koja proizvode žitarice, pamuk i sl. A zapljena njihovih proizvoda (kolektivizacija) smatrala se legitimnom i logičnom koliko i ubiranje meda koga su proizvele pčele.

• Presija policijske države koja upravlja komunističkom zajednicom ne može nadomjestiti savjest i bogobojaznost. Zato je stepen krivičnih djela veoma visok, krađa je u društvu masovna pojava. Grupno su opustošene fabrike, plantaže, kooperative. Na taj način, zbog toga što bi predstavljao krivičnog partnera, niko nikoga ne optužuje.

Istočna strana Berlinskog zida prije rušenja: zid koji je čuvan bodljikavom žicom, minama i tenkovima, postao je simbol komunističkog despotizma.

Ovo maločas navedeno je, zapravo, jedan rezime, sažeta slika ateističkog društva. Život sličan ovome neizbježan je u društvima - bilo kako da se ona zovu - u kojima nema vjere u Boga zato što se u zajednicama ovog tipa čovjeku ne pridaje značaj kao biću koje je Bog stvorio i koje posjeduje dušu. Ljudi se međusobno cijene - kao što to od početka naglašavamo - kroz prizmu malo razvijenijih životinja, materije čija funkcija prestaje nakon smrti. Zbog toga u društvu nema  mira, povjerenja, solidarnosti i bratstva. Svako je maksimalno preokupiran zaštitom vlastitih interesa, osiguranjem dobiti za vlastiti život. Niko ne misli na zdravlje, spokoj, zadovoljstvo drugoga. Ne vode brigu o tome da drugoga ne oštete, ne rade na izbjegavanju toga. U ateističkim društvima je, isto tako, nemoguće naći pravedne rukovodioce, ljude koji će raditi za dobrobit zajednice. Svaka jedinka na svom položaju radi na ostvarenju maksimalne lične koristi.

Čovjek, koji, pak, živi u skladu sa kur'anskom etikom, drugome pristupa i doživljava ga kao Božijeg roba. Ne očekuje materijalnu dobit od dobročinstva koje uradi; naprotiv, natjecanjem u dobročinstvima, čineći stalno korisne stvari, nastoji pridobiti Božije zadovoljstvo. On je uvijek uzornog ponašanja zato što se nada lijepom životu na ahiretu i što je svjestan poruke Allaha, dž. š., da nema nikakva dobra "...osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati" (An-Nisa',114). Sve to, također, ne čini zbog nekih očekivanja od ljudi, već jedino zbog onoga što mu je Allah obećao. Ovo primjerno ponašanje Allah, dž. š., opisuje u slijedećem kur'anskom ajetu:

I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. "Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onoga Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti" (Ad-Dahr, 8-10)

DARVINISTIČKOKOMUNISTIČKA RUSKA DRŽAVA NASTAVLJA SA ZLOSTAVLJANJEM NARODA

Zbog toga što mase tretira kao životinjska stada, darvinističkokomunistička država niti pridaje važnost, a niti vjeruje svom narodu. Zbog toga, konstituisanjem okruženja straha, presije, vještačke opasnosti i zastrašivanja nastoje uspostaviti kontrolu nad njima. Svakoga doživljava kao potencijalnog osumnjičenog, zločinca ili izdajicu. Da bi, u jednom ovakvom državnom ustrojstvu, ljudi bili kažnjeni ili ubijeni, nije, potrebno da oni počine krivično djelo, zločin ili bilo kakav prijestup. Samo sumnja je dovoljna da bi bili na mukama. Komunistička Rusija je najilustrativniji primjer ovoga.

Poznati historičar Tzvetan Todorov na slijedeći način opisuje odnos prema svom narodu zemalja sa ovakvom vrstom pristupa:

"Neprijatelj je najveće oružje koje se koristi u opravdavanju terora; ne može postojati totalitarna država bez neprijatelja. Ako neprijatelj ne postoji, onda ga država stvori. Kada se neprijatelji odrede, onda im više nema milosti... Biti neprijatelj je nepopravljiva i nasljedna mahana... Ista situacija važi i za komunističku vlast koja želi primijeniti presiju na buržoasku klasu ili uništiti buržoaziju u trenucima krize. Da bi bili meta ove želje, nije potrebno da su počinili bilo šta; potrebno je jedino biti iz buržoaskog staleža" (Tzvetan Todorov, L'homme depayse, Paris, Le Seuil, 1995, str. 33).

Slijedeće Lenjinove riječi su također veoma važne s aspekta prizme kroz koju darvinističkokomunistička država gleda na svoj narod:

Država je u rukama dominantne klase, mašine koja je namijenjena za uništavanje otpora njezinih klasnih protivnika. Diktatura proleterijata se u suštini ne razlikuje ni u čemu od diktature neke druge klase pošto je proleterska država mašina koja služi za uništavanje buržoazije. Diktatura je vlast koja se direktno oslanja na nasilje i koju ne obavezuje nikakav zakon. Revolucionarna diktatura proleterijata je vlast koja je stečena i koja se održava nasiljem proleterijata protiv buržoazije, vlast koju ne obavezuje nikakav zakon (Lenjin, Proleterska revolucija i izrod Kautsky, str. 53).

Kao što se to izražava i u ovim Lenjinovim riječima, nepovjerenje koje je prema svom narodu gajio darvinističkokomunistički režim Sovjetskog Saveza i gledanje na taj narod kao na bezvrijednu stoku je bilo povod da, uslijed tortura i gladi, umre desetine miliona ljudi i jedan narod decenijama živi u strahu i tami. Ruski narod i danas ispašta i žrtva je istih razloga, pošto Rusija nastavlja sa istim mentalitetom koji je prethodno vladao u Sovjetskom Savezu, još svoj narod doživljava kao bezvrijedne stvari, stoku. Najupečtaljivija ilustracija ove konstatacije je događaj koji se 2000. godine dogodio u Rusiji. U ovom događaju je darvinističkokomunistička Rusija još jednom pokazala svoje mračno lice.

Moskva dugo vremena nije ništa poduzimala u cilju spasavanja života vojnika koji su se nalazili u potopljenoj ruskoj podmornici. Pod izgovorom navodne "državne sigurnosti" o ovoj nesreći dugo vremena nije obavještavala zapadne zemlje koje su mogle priteći upomoć i tako je svoje vojnike svjesno ostavila da umiru na okeanskim dubinama. Metod ruske službe sigurnosti, koja se poslužila injekcijom u ušutkavanju uplakane majke koja je reagirala na ovaj vandalizam, jedan je efektan primjer i ilustracija da se režim u Moskvi još ne odriče metoda koje je nekada koristio Staljin. Nakon Lenjina i Staljina, koji su, odvodeći od kuća, porodica, djece, roditelja, raznim torturama ubijali nevine ljude, koji su provodili masovna ubistva ne praveći pri tome razliku između muškaraca i žena, djece i staraca, koji su, kao što smo vidjeli tokom cijele knjige, živote miliona ljudi uništili glađu, milione osakatili i protjerali, sada i Putin nastavlja sa istom darvinističkokomunističkom tiranijom. Putinova vlada, koja vodi istu, surovu politiku i prema muslimanima Čečenima, a i prema Rusima, najnoviji je primjer vandalizma komunističke ideologije.

Zaključak

Najznačajnija intelektualna prepreka razvoju umjetnosti i nauke u jednom društvu je konzervativizam. Ako je društvo uvjetovano da konstantno živi i razmišlja u određenim skučenim formama, u tom društvu onda umire nauka i umjetnost. Za razvoj nauke i umjetnosti potrebno je slobodno razmišljanje ljudi, pogled na svijet sa otvorenim horizontom.

Ovu konzervativnost koja umrtvljuje nauku i umjetnost veoma pogrešnim komentarima neki ljudi nastoje imputirati vjeri. Međutim, stvarna vjera, koja se definira u Kur'anu, apsolutno je protiv konzervativizma; ta vjera osigurava ljudima maksimalnu slobodu i jedan široki misaoni horizont, oslobađa ljude od nespokojstva i svih strahova, osim bogobojaznosti. U ovakvoj slobodi se maksimalno razvijaju nauka, umjetnost i misao. Ljudi, kao što ih je Allah, dž. š., na to podučio u Kur'anu, duboko razmišljaju, uvijek racionalno pristupaju Kosmosu, prirodi i svakom događaju sa kojim se suoče. Osim toga, ukomponiranjem nazora služenja vjeri i Bogu, vjera ljudima osigurava jedno veoma veliko ushićenje, entuzijazam i volju za širenje umjetnosti, nauke i misli. Upravo iz tog razloga je islamski svijet tokom prvih stoljeća doživljavao veliki procvat.

Što se tiče komunizma, on je na jednoj strani formirao jedan apsolutno konzervativni politički i socijalni sistem, a s druge strane, uništavanjem kod ljudi vjere u Boga, rušio i njihovu volju za životom, onu stvarnost koja je osmišljavala život. Sabotirao je umjetnost, nauku i misao; zavukao ih je pod jaram jedne isforsirane teorije kakva marksizam.

Primjeri komunizma koji će nam ovu činjenicu ilustrirati na jedan efektniji način dešavali su se u dalekim prostranstvima Azije.

BILJEŠKE

54. Karl Marx, "Ekonomi Politigin Elestirisine Katki'ya _ns_z"; Jozef Stalin, Diyalektik ve Tarihi Materyalizm, Bilim ve Sosyalizm Yayinlari, 9. izdanje, str: 676 

55. Naravno da su i marksisti svjesni da stvarna situacija nije takva. Iz tog razloga marksisti ističu da su radnici, koji sebe ne smatraju "proleterijatom", prevareni "lažnom sviješću", da je to klopka kapitalista koji žele spriječiti revoluciju proleterijata. Međutim, to je veoma površno objašnjenje. 

56. Robert M. Young, "Darwinian Evolution And Human History", Open University course on Darwin to Einstein: Historical Studies on Science and Belief, 1980

CRVENI TEROR U AZIJI

Komunizam je rođen u Evropi. Prvu revoluciju je realizirao istočnije, u Rusiji, a u drugoj polovini XX stoljeća proširio se još istočnije. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu, Kina, 1949. g. je zauzeta od strane komunističkih gerilaca pod vodstvom Mao Zedonga (Mao Tze-tung). Maoovi militanti, decenijskim gerilskim ratom protiv vladinih snaga na različitim područjima Kine, izveli su u Svijetu drugu po veličini komunističku revoluciju. Posljedice ove druge velike revolucije su bile kao i posljedice prve, odnosno boljševičke revolucije: ubistva, masovni pokolji, torture, glad, siromaštvo, degenerirano i učmalo društvo straha, zatvoreno samo u sebe...

Jedna od miliona žrtava Maovoga gerilskog rata.

Mao je, poslije Lenjina, bio drugi teoretičar koji je u komunizam unio značajne promjene. Priznaje se da je on u kontekstu tri značajna pitanja načinio reformu marksističke misli:

1)   suprotno značaju što su ga Marx i ostali komunistički ideolozi imputirali pojmu "radničke klase" (proleterijata), Mao je prihvatio "seljačku klasu" kao prethodnike revolucije i inangurirao pojam "seljačkog socijalizma";

2)   umjesto Lenjinovog poimanja komunističke partije, koja akcijama u centrima gradova vrši pripreme za revoluciju, Mao je razvio metodu "gerilskog rata" i formirao komunističku partiju koja se organizirala u brdima i na poljima, a ne u centrima gradova;

3)   suprotno internacionalističkom pristupu, koji se nalazi u osnovi marksizma, a koji je prihvatio i Lenjin, Mao je dao značaj nacionalizmu i razradio pojam "nacionalnog socijalizma".

U biti, stvarni razlog navedena tri različita Maova pristupa su uvjeti u kojima se nalazio. U zemlji poput Kine, čije gotovo cijelo stanovništvo čine seljaci i u kojoj preovladava jedan konzervativni nacionalizam, Mao i nije imao drugog izbora osim da razvije pojam "nacionalnog seljačkog socijalizma". Mao, koji pridaje značaj seljaštvu, neizbježno se organizirao među seljacima i, isto tako neizbježno, primijenio model "poljske gerile".

Kineski komunizam se razvio i došao na vlast podrškom Staljinove Rusije. Međutim, vandalizam crvene Kine je zasjenio čak i Staljina.

Ovi razlozi objašnjavaju zbog čega je maoizam različit od lenjinizma. U isto vrijeme objašnjavaju se i razlozi zbog kojih je on ideologija koja je divlja, barbarskija i žešća čak i od lenjinizma. Kada je komunizmu, koji je inače jedna bezdušna, divlja i krvološna ideologija, zajedno sa maoizmom, pridodata i neukost, fanatični nacionalizam i kulturnocivilizacijsko neprijateljstvo, pojavila se prava nesreća. Maoizam je najgora verzija komunizma, "gore zlo od najgoreg zla".

Maoizam nije bio utjecajan samo u Kini, nego i u Kambodži (period Crvenih kmera), Sjevernoj Koreji,  čak i u Albaniji. Unatoč tome što je Mao na vlast došao uz pomoć Staljina i što su u vrijeme Staljina odnosi između Kine i Sovjetskog Saveza bili dobri, 60-ih godina nastupila je zategnutost i nakraju su nekadašnja dva saveznika postali neprijatelji. Kinesko-sovjetsko rivalstvo je imalo svoje dalekosežne posljedice i u cijelom komunističkom svijetu; sovjetski saveznici su se odvojili od kineskih.

Što se tiče posljedica koje je maoizam donio Kini i komunističkim zemljama koje su slijedile put Kine, bile su, koliko i lenjinizam, krvave i mračne. Jedino što je maoizam, kao "gore zlo od najgoreg zla", proizveo režime koji su čak strašniji od Lenjinovog i Staljinovog režima u Rusiji.

Priča ovog crvenog vandalizma koji je opasao Aziju bit će izložena na narednim stranicama.

Darvinistički pohod u Kinu

Komunizam je u biti jedna nastrana evropska ideologija: iznesena je od strane evropskih filozofa i prvi put oživotvorena od strane evropskih aktivista. U biti, on nije ništa drugo do posljedica materijalističkog neprijateljstva prema religiji koji je u Evropi pustio korijenje. Zanimljivo je, međutim, kako je ova ideologija dospjela i pustila korijene u zemlji poput Kine koja je u svim aspektima veoma daleko od Evrope i zatvorena u sebe. Kada sa ovim zanimanjem pogledamo na blisku historiju ove zemlje, pred nama se javlja poznata slika: dolazak komunizma u Kinu ima isto značenje sa dolaskom ateizma. A dolazak ateizma znači dolazak darvinizma.

Do kraja XVIII stoljeća, Kina je bila krajnje daleko od zapadnjačke kulture, predstavljala je zajednicu, kao što smo već rekli, koja je bila zatvorena u sebe. Engleski trgovci koji su u XIX stoljeću počeli dolaziti u Kinu, sa sobom su, također, donijeli i dosta promjena. Sa ovim trgovcima prvi put dolazi i opijum, supstanca koja je do tada Kini bila nepoznata. Zbog potrošnje opijuma, koja se u Kini širila poput epidemije, dva puta je izbio rat između Kine i Engleske. Na kraju je Engleska porazila Kinu, a značajni gradovi, predvođeni Hong Kongom, ušli pod su engleski utjecaj.

Darwin, Huxley i Galton: trojica značajnih evolucionista koji su kineske intelektualce usmjerili ka fašizmu i komunizmu

Ovakav ulazak engleskog imperijalizma u Kinu je u ovu zemlju unio također i darvinizam koji je došao u poziciju naučnog oslonca ove imperijalističke strukture (pogledati Harun Yahya, Darwinovo neprijateljstvo prema Turcima). Materijalističke i darvinističke ideje, koje su preovladavale u Evropi XIX stoljeća, počele su se brzo širiti među kineskim intelektualcima. Evolucionistički pisac Richard Miller je o ovom pitanju pisao u svojoj knjizi Encyclopedia of Evolution (Enciklopedija evolucije):

Zapad je u XIX stoljeću na Kinu gledao kao na izoliranog uspavanog diva koji nastavlja sa svojom starom tradicijom. Mali broj Evropljana je razumio da su kineski intelektualci s velikim interesovanjem prihvatili Darwinovu teoriju evolucije i da su postali svjesni da ona obećava nadu za promjene. Prema kineskom piscu Hu Shihu, kada je 1898. objavljena knjiga Thomasa Huxleya Evolucija i etika, brzo je odobrena od strane kineskih intelektualaca. Bogati su sponzorirali jeftina kineska izdanja, i tako je ona dospjela do širokih masa.57

Kao Mladoturci, koji su se, pod utjecajem Zapada, pred kraj osmanskog perioda zanijeli materijalističkim idejama, i u posljednjem periodu Kine su se, također, pojavili ideolozi koji su prihvatili materijalizam i darvinizam. Pod utjecajem i ovakvog raspleta, 1911. je dokrajčena hiljade godina stara kineska imperija i umjesto nje osnovana Republika Kina. Bez obzira koliko da su tvrdili da su se pojavili sa antizapadnjačkim izgovorom i politikom, kadar koji je formirao Republiku je u biti doslovno prihvatio mentalitet rasističkog i socijalnog darvinizma koji čini osnovu zapadnjačkog imperijalizma. U jednom tekstu autora Jacoba Heilbrunna objavljenom u američkom časopisu The New Republic o ovom pitanju je pisalo slijedeće:

Tih dana je ideja korištenja zapadnjačkih misli i izuma protiv Zapada doživljavala svoj vrhunac. Uoči poznatog protestnog mitinga, koji je 4. maja 1919. održan u Pekingu, vršili su se pozivi na modernizam, demokraciju, patriotizam i nauku... Ali, prema kasnijem pisanju Tu Wei-minga, "to, zapravo, nije bila ni nauka, a niti demokracija, samo pozitivizam i populizam. U periodu 4. maja jakobenvarski kolektivizam je već bio zahvatio intelektualni svijet Kine." Reformisti poput Lianga Qichaoa, koji se bavio izdavanjem jednog tajnog časopisa, bili su pod krajnjim utjecajem jedne uproštene, ali popularne verzije Darwina i Spencera. Rat između rasa su vidjeli kao potrebu za napredak.58

Herbert Spencer, ime koje se spominje u citatu, rasistički je filozof koji je živio u istom periodu kada i Darwin i koji je Darwinovu teoriju prilagodio socijalnim naukama. Iznio je ideje o superiornosti evropskih rasa, da između rasa i nacija treba postojati stalni sukob, da se ne trebaju pomagati siromašni i onemoćali u društvu i još niz ideja koje zrače surovošću, nepravdom i tiranijom.

Darvinizam je u Kini poslužio kao inspiracija i komunizmu i fašizmu. Chiang Kai-shek, fašistički lider koji je bio pod utjecajem darvinizma.

Među kineskim intelektualcima koji su bili pod utiskom Darwina i Spencera bila su i imena poput Yen Fua (ili Yan Fua) i Ding Wenjianga, koji su svojim idejama imali veliki utjecaj u formiranju moderne Kine. U svojoj knjizi Chinese Communism and the Rise of Mao (Kineski komunizam i Maov uspon) američki historičar Benjamin Schwartz sa posebnom pažnjon ističe Yen Fua i njegove darvinističke ideje. Prema Schwartzu, "Yen Fu je doslovno uzeo zapadnjačke ideologije i teorije, poput Spencerove teorije, i to smatrao legalnim metodama za transformiranje društva i postizanje snage i bogatstva".59 Kako Schwartz kaže, za Yen Fua "Darwinove teorije se nisu zadovoljile samo opisivanjem realnosti, u isto vrijeme one su odredile i vrijednosti i metode koje treba slijediti"."60

Ting Wen-chiang (piše se i kao Ding Wenjiang) je drugi značajni kineski ideolog koji je komunizmu krčio nove puteve. Temeljni oslonac i njegovih ideja nije bilo ništa drugo do darvinizam. Ting je najznačajniji predstavnik"Nove kulture", pokreta koji je bio veoma utjecajan u Kini 10-ih i 20-ih godina XX stoljeća. Najbitnije obilježje ovog pokreta je njegovo suprotstavljanje konfučionizmu, vjeri kineskog društva, i umjesto toga forsiranje materijalističkog pogleda na svijet. (“ Nova kultura” je idejni začetnik i Maovog komunizma, a i fašizma njegovog rivala Chiang Kai-sheka.)

U svojoj knjizi Thing Wen-chiang: Science and China's New Culture (Thing Wen-chiang: nauka i kineska Nova kultura), američki historičar Charlote Furth je veoma detaljno analizirao Ting Wen-chianga, doajena pokreta “Nova kultura”. Prema Furthu, ono što je Ting uradio nije ništa drugo do prevođenje na kineski ideja evolucionističkih ideologa kao što su Darwin, Huxley i Spencer. To je razlog što Furth Tinga naziva čak "kineskim Huxleyom"..61 (Huxley je bio najveći Darwinov oslonac i, štaviše, zbog toga su ga njegovi savremenici spominjali pod imenom "Darwinov pas čuvar".) Ting, koji je na Glasgow univerzitetu u Engleskoj radio na zoologiji i geologiji, 1911. se vratio u Kinu, gdje je, u novoformiranoj Republici Kini, ulagao napore na širenju darvinizma i materijalističkih ideja. Ting je čak branio i teoriju eugenike koju je iznio Francis Galton, bratić Charlesa Darwina.62 (Eugenika je teorija koja, "razmnožavanjem" zdravih i uništavanjem bolesnih i sakatih u nekoj ljudskoj rasi, predviđa osiguranje navodnog evolucionog napretka. Najviše se primjenjivala u nacističkoj Njemačkoj.)

Značajan komentar o “Novoj kulturi” dao je profesor historije sa Harvard univerziteta, James Reeve Pusey:

Svi slogani pokreta “Nova kultura” su bili oni koje je prethodno podržavao Darwin i sada ih je ponovo nastavio podržavati. On (Darwin) je najvažniji duhovni lider pokreta “Nova kultura”... Zato što je njegova teorija, kao što to uporno ističu lideri “Nove kulture”, (...) "dokazivala da je sadašnjost bolja od prošlosti i da će budućnost biti bolja od sadašnjosti". To obrazuje ubjeđenje koje se nalazi u pozadini slogana "Misli na sadašnjost, ne obraćaj pažnju na prošlost" koji su isticali anarhisti, ili na slogan koji će kasnije izbaciti komunisti "Pridaji značaj sadašnjosti, zaboravi prošlost".63

Prema tome, kineski ideolozi, poput ovih koji su se pojavili početkom XX stoljeća nakon što se u Kini raširio darvinizam, donijeli su na svijet kineski nacionalizam fašističkih tendencija organiziran pod "Koumintang" partijom, a nakon toga i kineski komunizam. U jednom svom tekstu objavljenom u časopisu New Scientist, kanadski darvinistički filozof Michael Ruse o ovom pitanju iznosi slijedeću procjenu:

Na Zapadu se teorija evolucije suočila sa vjerskom i intelektualnom preprekom. Tako nešto se nije dogodilo u Kini i darvinizam se odjednom učvrstio i pustio korjene. Zapravo, sa određenih aspekata Darwin je prihvaćen gotovo kao Kinez! Taoistička i neokonfučionistička misao je uvijek naglašavala ljudsku "predmetnost". Ideja da je naše postojanje isto kao i životinjsko za njih nije predstavljala veliki šok... Današnja zvanična filozofija je (jedna vrsta) marksizma-lenjinizma. Međutim, bez Darwinovog sekularnog materijalističkog pristupa (u filozofskom značenju koje je sada rašireno), baza se ne bi mogla vezati za Maoa i njegove revolucionare. 64

"Kina i Charles Darwin"

Toliko je darvinizam imao velikog utjecaja na kinesku historiju XX stoljeća da je poznati historičar sa Harvard univerziteta James Reeve Puseynapisao knjigu China and Charles Darwin (Kina i Charles Darwin), u kojoj je obradio samo ovu temu. U knjizi se govori o tome da je, 36 godina nakon objavljivanja u Engleskoj, Darwinova knjiga Porijeklo vrsta 1895. prevedena na kineski i da je, šireći se neviđenom brzinom među kineskim intelektualcima, nakon toga obrazovala veoma velike socijalne i političke efekte. U uvodu Puseyove knjige stoji i slijedeće:

Kineski prijevod yani yu sheng lieh pai (jaki pobjeđuju, slabi gube) poznate Spencerove teze da "prikladni ostaju u životu" je (...) nakon 1895. bila predmetom hiljada tekstova i postala jedini oslonac bilo kojeg idejnog djelovanja obrazovanih umova u Kini.65

U aktualnoj knjizi, James Reeve Pusey analizira idejne struje koje su se u prvoj polovini XX stoljeća razvile u Kini i kako su one pripremile podlogu za maoizam. Jedno od imena na kojima se posebno zadržao bilo je ime Liang Chi-chao. Liang Chi-chao, jedan od poznatih pisaca tog vremena, bio je fanatik koji se upustio u darvinizam i materijalističku filozofiju:

Liang Chi-chao (...) u svom tekstu objavljenom u jednom časopisu 16. oktobra 1902. piše da je, u odnosu na idealizam, materijalizam valjana filozofija i da, zahvaljujući Darwinu, počinje poražavati idealizam. "Kako je svijet sjajan u ovih zadnjih 24 godine", pisao je, "svijet koji pripada teoriji evolucije, materijalizam je uznapredovao, a idealizam je pritisnut uza zid". (...) A 31. oktobra 1902., u narednom broju istog časopisa, koristi rečenicu koja će, kasnije, za kineske komuniste predstavljati gotovo sveto pismo: "Filozofiju (...) obrazuju samo dva velika učenja, materijalističko i idealističko."66

U knjizi China and Charles Darwin se na slijedeći način objašnjava da je darvinizam u Kini obrazovao jednu materijalističku kulturu sukoba i revolucije i da je darvinizam bio najveći faktor u dolasku maoizma na vlast:

Darwin je inspirirao realizaciju jednog istinskog ponovnog rađanja kineske misli, a to je uradio osobito rušenjem određenih tradicionalnih pogleda i starih autoriteta. (...) Ova etapa je, međutim, kratko trajala i završila se sa nametanjem jedne nove ortodoksije, dakle ideje Mao Tse-tunga. Naravno, i ova nametnuta ideja je također mnogo toga zahvalna darvinizmu. Zato što je Darwin ozakonio pojmove promjena i revolucije putem sile. Nesumnjivo, ovo je jedan od najvećih historijskih utjecaja koje je Darwin ostvario u Kini. (...) Pojam pobuna se 3.000 godina u Kini smatrao velikim grijehom. Protiv ovog snažnog osjećaja grijeha, Mao Tse-tung (...) se borio sa velikom energijom i darvinističkim istupima. Na kraju, Mao Tse-tung je iznio da će marksizam-lenjinizam uspjeti svesti na samo jedan slogan: "Opravdano je buniti se." (...) To dolazi u značenju da je pobuna jedan prirodni zakon, a ovoj lekciji Mao Tse-tung nije podučen od strane Marxa, već od Sun Yat-sena i Liang Chi-chaoa, a ovi su to naučili od Darwina.

Pojmu revolucija Darwin je osigurao opravdanost, a, prema tome, pomogao kulturnim revolucijama Mao Tse-tunga i (...) Liang Chi-chaoa, a isto tako i političkim revolucijama Mao Tse-tunga, Sun Yat-sena i Chiang Kai-sheka. Mislim da se marksistima neće dopasti ova analiza. Oni će najvjerovatnije reći da vrelo njihove pobjede nisu socijal-darvinisti (...) da je u stvarnosti u komunističkoj revoluciji u pokretu "narodna snaga", da je ova snaga proizvedena od strane presija zemljoposjednika, eksploatacije kapitalista i agresivnosti imperijalista. Međutim, ova snaga se (osim komunista) mogla isprazniti i od drugih snaga. (...) Marksisti su preobrazili intelektualce, ali oni su inače ranije bili preobraćeni od strane darvinizma. Ako su marksisti "vlasnici pronicljivosti" koje su probudile mase u Kini, "vlasnici pronicljivosti" su oni koji su u prethodnom periodu u Kini probudili socijal-darviniste, ali i marksiste. (...) Pitanje je još aktualno: Šta je Darwin uradio u Kini time što je Kinu načinio pogodnom za marksizam i ideju Mao Tse-tunga? 6767

Prethodna analizna nam na sasvim jasan način pokazuje da je darvinizam osnova kineskog komunizma. Pokretač idejnih promjena Kine, imperije koja je hiljadama godina bila zatvorena u sebe, bio je darvinizam.

Na narednim stranicama ćemo se pozabaviti odgovorom na pitanje šta je Darwin uradio time što je Kinu pripremio za maoizam.

Kako je Mao postao komunist?

Jedan od propagandnih postera kineskih komunista

Do sada smo govorili o idejnom preobražaju koji je Kinu pripremao za maoizam. Postoji, međutim, jedan moment koji se mora analizirati u individualnoj dimenziji: Mao Tse-Tung.

Mao je došao na svijet 1893. g. kao dijete seljačke porodice iz južne Kine. Od djetinjstva je želio vidjeti Peking, priželjkivao i maštao da živi tamo. Nakon što je navršio petnaest godina počeo je pratiti časopise za omladinu koji su izlazili u glavnom gradu. Naročito je rado čitao časopis Nova omladina, jedno od glasila pokreta “Nova kultura” koji smo spomenuli na prethodnim stranicama. Ovaj časopis je bio pun tekstova darvinističkih ideologa poput Yan Fua i Ding Wen-chianga.

U Peking, koji je uvijek želio vidjeti, mladi Mao otišao je 1918. g. Ovdje je ostvario bliski kontakt sa Yang Changzhijem, profesorom na Peking univerzitetu. Yang Changzhi, koji je Mao vidio kao talentiranog mladića, pomogao mu je da se zaposli u univerzitetskoj biblioteci. Mao je počeo obavljati poslove kao što su čišćenje prostorija, sortiranje i brisanje prašine sa knjiga. U tom periodu postaje veoma blizak sa Li Dazhaoom, direktorom biblioteke čije je tekstove u Novoj omladini nekada čitao sa velikim oduševljenjem. Li Dazhao je imao komunističke ideje i zbog toga se također i univerzitetska biblioteka počela spominjati kao "crveni salon". Komunistički teoretičari Kine su se veoma često sastajali upravo u "crvenom salonu". Mao je tu prvi put čuo za imena kao što su Marx, Engels, Lenjin.

Sun Yat Sen; jedan od onih što su Maou u nasljedstvo ostavili darvinističku ideologiju

Mao u godinama kada je čitao Darwina i nakon čega je postao vatreni komunista

Međutim, najznačajnija osoba koja će utjecati da Mao prihvati komunizam nije iz Pekinga već će to biti komunistički lider iz Šanghaja, Chen Duxiu. Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u Pekingu, mladi Mao je otišao u Šanghaj i upoznao se sa Chen Duxiuom. Najbitnija karakteristika ovog čovjeka je da je bio okorjeli darvinist. Čak je pripremio i univerzitetsku tezu koja govori samo o Darwinu.68 Ovaj čovjek, za koga se može reći da je bio najbitniji predstavnik darvinizma u Kini, tokom cijelog života bio je najveći Maov savjetnik. Godinama kasnije će Mao izjaviti: "Niko na mene nije djelovao koliko Chen Duxiu".69

U svojoj knjizi Mao, historičar sa Hong Kong univerziteta Clare Hollingworth piše da je Mao bio pod velikim utjecajem darvinističkih ideja Chen Duxiua, da se čak 1970-ih godina sa nostalgijom sjećao svojih mladalačkih istraživanja o Darwinu.70 

Dok je na naučnom nivou od Chen Duxiua uzimao darvinističko obrazovanje, Mao je na jednoj strani na političkom nivou bio i pod utjecajem kineskog lidera Sun Yat Sena. Interesantno, Sun Yat Sen, koji se računa osnivačem moderne Kine i Kuomintanga (Nacionalne kineske partije) također je bio darvinist. Ovako u svom tekstu objavljenom u The New Republic piše američki analitičar Jacob Heilbrunn:

Mao nakon krvave revolucije, u trenutku proglašavanja Narodne Republike Kine

Veliki kineski revolucionar i nacionalist, Sun Yat Sen, bio je osoba koja je na istaknut način utjecala na Maoa. Sun je vjerovao da je za pobjedu nad zapadnjačkim snagama potrebno prihvatiti nacionalizam, a branio je jednu političku doktrinu darvinizma. Prema Sunu, "bez obzira koliko one sporo radile, prirodne sile mogu uništiti čak i velike rase". (...) Početkom 20-ih godina, Mao je podržavao Suna, lidera Koumintanga. Sun je formirao savez između svoje nacionalne partije Koumintanga i komunista, a čak je Mao izvjesno vrijeme upravljao propagandnim odjeljenjem Koumintanga.71

Mao, čiji je mozak ispran Darwinovim i Marxovim idejama, od 1920. se na sceni pojavio kao jedan vatreni komunist. Zajedno sa jedanaest svojih istomišljenika, 1921. je u Šanghaju formirao Komunističku partiju Kine. Od ovog perioda će, koristeći metode raznih koalicija, sukoba, gerilskog rata i propagande, ojačati Komunističku partiju. Pod Maovim liderstvom, komunisti su izvjesno vrijeme bili u savezu sa Nacionalističkom patrijom. A u drugoj polovini 20-ih godina ove dvije strane su postali neprijatelji. Maovi militanti su se smjestili na jugu Kine, u pokrajini Jiangxi i, taj dio nazvali "oslobođenom teritorijom" i formirali jedan režim koji je bio izvan uprave centralne vlasti. Sukob između dviju strana je trajao godinama. "Oslobođena teritorija" se nakon Drugog svjetskog rata postepeno širila i počela zahvatati gotovo cijelu Kinu. Godine 1949. Maovi komunisti su zauzeli Peking i proglasili "Narodnu Republiku Kinu".

Nakon boljševičke revolucije (1917.) Svijet je postao svjedok još jedne komunističke revolucije. Što se tiče rezultata ove druge revolucije, oni su, u najmanju ruku, bili krvavi kao i rezultati njezine prethodnice.

"Veliki skok" i velika glad

Propagandni poster crvene Kine: komunistička ideologija započeta od strane Marxa i Engelsa, nastavljena od strane Lenjina i Staljina i na kraju preuzeta od strane Maoa... Zaista, ono što se od Marxa i Engelsa prenosilo na Lenjina i Staljina, a od njih na Maoa bio je komunistički "vulkan koji je bljuvao krvlju". Lenjin i Staljin su ubice 50 miliona, a Mao 60 miliona ljudi!

Do 1949. Mao je vodio dugogodišnji gerilski rat, a protiv centralne vlasti koja je vladala velikim gradovima organizirao se po brdima i poljima. Da bi uspio u tome, morao je uspostaviti dobre odnose sa seljacima, a tako je i uradio. Obećao im je zemlju i slobodu, dao im je riječ da će, kada se osnuje komunistička Kina, uživati veliko blagostanje i sreću. Seljaci, koji su povjerovali ovim obećanjima, također su podržali njega i njegove gerilce.

Međutim, kada je Mao došao na vlast, sve se promijenilo. Prvih godina nakon revolucije, Mao je radio na postizanju vlasti u cijeloj Kini i uspostavi komunističkog autoriteta u svim pokrajinama. U međuvremenu, pod optužbom da su "klasni neprijatelji”, uhapšeno je hiljade osoba i demonstrativno povješano pred narodnim masama. A sredinom 50-ih godina počeo je razmišljati o poduhvatu nalik Staljinovoj kolektivizaciji provedenoj u Sovjetskom Savezu. Godine 1958. pristupilo se oživotvorenju ovog poduhvata. Mao je projekat nazvao "velikim skokom", ali je kineskom narodu donio samo veliku neimaštinu i torture.

Veliki skok je započet sloganom "udvostručiti poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju cijele Kine". Radnicima je produženo radno vrijeme, a mašine su počele raditi bez zaustavljanja. Međutim, mašine, za koje nije postojala dozvola zaustavljanja čak ni za popravak i pregled,  nakon kratkog vremena počele su se kvariti i izbacivati iz stroja.

Istinska glupost i tragedija desila se u poljoprivredi. Pod imenom "povećanja proizvodnje ukidanjem privatne svojine" svi seljaci su bili primorani kooperativirati svoje njive. Ponovilo se oružano pljenjenje koje se prethodno događalo u Staljinovoj Rusiji. Štaviše, u pojedinim oblastima Kine seljaci su kažnjavani od strane Maoa zato što dobrovoljno nisu pristupali kolektivizaciji. Ovi ljudi su kažnjavani smrtnom kaznom - glađu.

Maov poduhvat, koga je nazvao 'velikim skokom', bio je toliko besmislen i okrutan projekat da se paralizirala i poljoprivreda, a i ekonomija zemlje. Zbog gladi je umrlo preko 30 miliona ljudi! Pozadinu ove gladi na veoma detaljan način u svojoj knjizi Hungry Ghosts: Mao's Secret Famine (Gladne aveti: Maova tajna glad) opisuje Jasper Becker, šef pekinškog biroa dnevnika South China Morning Post

Za veoma kratko vrijeme 'veliki skok' se pretvorio u veliku neimaštinu i glad. Ovo je, poput vještačke Staljinove gladi u Ukrajini, bila također glad ljudske proizvodnje. Prizori Kine iz perioda 'velikog skoka' se na slijedeći način opisuju u Crnoj knjizi komunizma:

Da je glad jedno od političkih pokretačkih sila, pokazuje velika smrtnost u pokrajinama kojima su rukovodili maoistički radikali, iako se radi o pokrajinama uglavnom izvoznicama žita u normalno vrijeme: Sichuan, Henan, Anhui. (...) Aktivisti Henana bili su ubijeđeni, kao i Mao, da su sve teškoće posljedica toga što seljaci skrivaju žito: prema sekretaru prefekture Xinyang (10 miliona stanovnika), gdje je začeta prva narodna komuna u zemlji, "nije da nedostaje hrane. Žita ima u izobilju, ali 90% naroda ima ideološke probleme". Ujesen 1959. pokrenuta je ofanziva vojničkog stila protiv svih seljaka. ("Klasni redovi" su za trenutak zaboravljeni.) Kao razlog, odgovorni su evocirali metode antijapanske gerile. Najmanje deset hiljada seljaka zatvoreno je i mnogi su umrli od gladi. Naređeno je da se polome sva kuhinjska oruđa (ona koja do tada nisu pretvorena u nekorisni čelik), tako da bi im zabranili da se hrane i uništili želju da se okoriste na račun kooperative. Zabranjena je i vatra u vrijeme kada se približavala teška zima! Represija je bila strašna: sistematske torture nad hiljadama zatvorenika, ubijanje djece, koju su bacali u proključalu vodu i kasnije koristili kao đubrivo - u isto vrijeme, nacionalna kampanja podsticala je kako treba "učiti od provincije Henan". U Anhui, gdje je objavljeno kako će se "crvena zastava očuvati ako umre i 99% populacije", kadrovi se vraćaju starim dobrim tradicijama sahranjivanja živih ljudi i torturom usijanim željezom.72

Mao se pojavio sa sloganom "seljački socijalizam" i do dolaska na vlast kineskim seljacima je stalno obećavao zemlju, hranu i zaštitu. Ali, njegova vladavina je seljake izložila takvim patnjama i torturama da slične moderna historija nije zabilježila:

Militant Komunističke partije, koji, u godinama 'velikog skoka', Kinezima propagira komunizam.

Događaji su dobivali proporciju pravog antiseljačkog rata. (...) Mortalitet kao posljedica gladi prešao je 50% u nekim selima; ponekad samo oni kadrovi koji su zloupotrebljavali svoju vlast uspjeli su preživjeti. Kao i u Henanu, slučajevi kanibalizma bili su brojni (63 zvanično priznata) i posebno kroz "tontine", kojima su razmjenjivali djecu da bi ih pojeli.

(...) U cijeloj zemlji mortalitet se povećao od 11% u 1957. do 15% u 1959. i 1961. te naročito za 29% 1960. g. Natalitet se smanjio za 33% u 1957. i za 18% u 1961. godini. Ne uzimajući u obzir deficit rođenja (možda 33 miliona, ali neki su sigurno retardirani), gubici uslijed povećanog mortaliteta od gladi mogu se procijeniti, od 1959. do 1961., između 20 miliona (gotovo zvanična cifra u Kini od 1968.) i 43 miliona ljudi. Radi se, očigledno o najvećoj epidemiji gladi (bar prema apsolutnim brojkama) u cijeloj historiji Kine (druga po redu je glad u periodu 1877.-1878. na sjeveru zemlje, sa između 9 i 13 miliona žrtava) i nesumnjivo u historiji Svijeta.73 

Pribilješke jednog zapadnog promatrača, koji je u periodu 'velikog skoka' prošao pored jednog kineskog sela, opisuju podlo i tiransko lice maoizma:

Prolazili smo pored samog sela. Blistavi zraci Sunca obasjavali su divlje trave, zelene poput žadi, koje su nicale između zemljanih zidova, ističući tako kontrast sa uređenim rižinim poljima, ali i ojađenost pejzaža. Pred mojim očima, među divljom travom, pojavila se odjednom scena koju su mi ispričali tokom jednog banketa: priča o porodicama koje su međusobno razmjenjivale djecu da bi ih pojele. Vidio sam jasno tužna lica roditelja kako žvaču meso djece, za koju su dali vlastitu. Dječaci koji hvataju leptire u poljima pored sela izgledali su mi kao reinkarnacija djece koju su pojeli njihovi roditelji. Sažalio sam se na njih. Ali, još više na njihove roditelje. Ko ih je primorao da pojedu, u suzama i bolu drugih roditelja, to ljudsko meso koje nikada ne bi, ni u košmaru, pomislili da probaju? Shvatio sam tada ko je bio njihov dželat, "kakvog čovječanstvo u nekoliko stoljeća i Kina u nekoliko milenija nisu imali": Mao Tze-Tung. Mao Tze-Tung i njegovi sektaši koji su svojim sistemom i svojom zločinačkom politikom primorali roditelje, izludjele od gladi, da drugima predaju meso svog mesa da bi ubili glad i da prime meso mesa drugih roditelja da bi se zasitili. Mao Tze-Tung koji je, da bi oprao zločin koji je upravo počinio ubijajući demokraciju, pokrenuo 'veliki skok' i primorao hiljade i hiljade seljaka, zatupljenih glađu, da lopatama ubijaju stare kompanjone i tako spase vlastiti život, zahvaljujući mesu i krvi svojih kompanjona iz djetinjstva. Ne, dželati nisu oni, dželati su Mao Tze-Tung i njegovi nekrunisani sljedbenici!74 

Utjecaji "evolucionističke nauke" na Maovu glad

Na kraju Maove politike 'veliki skok', u periodu između 1958. i 1961. g., glad koja je vladala na području cijele Kine je u svjetske anale uknjižena kao najveća glad u historiji koja je odnijela najviše žrtava. Pretpostavlja se da je u toku gladi umrlo oko 40 miliona ljudi!. To je užasna katastrofa koja je, prema broju stanovnika iz tog perioda, ravna smrti cijele turske populacije.

Koji su razlozi katastrofe? Kao što smo se maločas dotakli, Maovi militanti su seljake prisiljavali na kolektivizaciju, osnovali su mnogoljudne "komune" koje su činile između 100 i 300 seljačkih porodica, što je u velikoj mjeri smanjilo poljoprivrednu proizvodnju. A seljaci u određenim pokrajinama su kažnjavani od strane Maovog režima i namjerno izlagani gladi.

Na propagandnim posterima 'velikog skoka' Mao je, u okruženju rodnih njiva, prikazivan kao veliki poljoprivredni genije. Međutim, Maove metode, koje je zasnivao na Lišenkovim evolucionističkim glupostima, rezultirale su velikom poljoprivrednom katastrofom.

Sve ovo, međutim, nije dovoljno za objašnjenje i odgovor na pitanje kako je smrtno stradalo 40 miliona ljudi. Zapravo, postoji još jedan veoma bitan razlog ove velike katastrofe: "Lišenkov model", koji se 30-ih i 40-ih primjenjivao u Sovjetskom Savezu, Mao je riješio adaptirati kineskoj poljoprivredi, seljake je primorao da primjenjuju metode ovog sovjetskog naučnika-darvinista, što je rezultiralo velikim gubicima poljoprivrednih proizvoda.

Pitanje Lišenka smo obradili u prethodnom poglavlju. Kao posljedica gluposti "nauke proleterijata"iz Staljinovog vremena, Sovjetska biologija je povjerena okorjelom darvinisti, Trofimu Lišenku, koji je odbijao genetiku i namjesto nje vjerovao u teoriju "prenošenja stečenih osobina na potonje generacije", koja je iznesena od strane Darwinovog prethodnika Lamarcka. Primjena Lišenkovih besmislica je prouzrokovala velike gubitke u sovjetskoj poljoprivredi.

Mao, međutim, nije naučio potrebnu lekciju od ove katastrofe iz Staljinovog vremena. Naprotiv, Mao i njegovi saradnici, koji su od djetinjstva rasli uz krajnje darvinističko obrazovanje, nastavili su vjerovati u "nauku proleterijata" i, prema potrebama teorije evolucije,  sa iskrivljavanjem nauke. U toku 'velikog skoka' doslovno je kopiran Lišenkov model, a kineski seljaci su bili primorani baviti se poljoprivredom u skladu sa "evolucionističkom naukom".

Lišenkove poljoprivredne poduhvate, koji su u Kini oživotvoreni u toku 'velikog skoka', na veoma detaljan način u svojoj knjizi Hungry Ghosts: Mao's Secret Famine (Gladne aveti: Maova tajna glad) opisuje Jasper Becker, šef pekinškog biroa dnevnika South China Morning Post. Prema Beckerovom saopćenju, ova praksa, čije su se sve sfere okončale različitim katastrofama, izgleda ovako:

Bliska sjetva: Lišenko je iznio da će biljno sjeme evoluirati ukoliko se osigura sklad sa prirodnim uvjetima okruženja i tvrdio da će se među sjemenom stvoriti "socijalistička solidarnost", ali pod uvjetom da se sjemenke siju blizu jedna druge. Ova praznovjerja i gluposti maoisti su proveli u djelo. Do tog perioda se u južnoj Kini na jedan dunum njive sijalo u prosjeku po 1.5 milion sjemenki. Godine 1958. komunisti su naredili da se taj broj poveća na 6-7 miliona. Naredne, 1959. g. ovaj broj su još povećali, pa su naredili da se sije od 12 do 15 miliona. Ovakva politika je rezultirala gubitkom velikog dijela zasijanog sjemena i velikim padom u poljoprivrednoj proizvodnji.75

Duboko kopanje: Jedan od Lišenkovih pomoćnika, Teventy Maltsev, tvrdio je da će se isto tako i korijenje bilja dublje razvijati ukoliko se njive dublje kopaju. I ova Lemarck(istička) tvrdnja je također prihvaćena i oživotvorena od strane kineskih komunista. Kineskim seljacima je u toku 'velikog skoka' naređeno da njive prekopavaju čak i do 1.5 metar dubine. U ishodu ove prisilne prakse, milioni seljaka su mjesecima bili primorani na kopanje. Rezultat je bio opet veliki gubitak u proizvodnji i glad.76

Pokolj vrabaca: Mao je pokrenuo kampanju za uništenje životinjske vrste koja nanosi štetu poljoprivrednim proizvodima. Najveći cilj ove kampanje su bili vrapci. U cijeloj Kini su se počele primjenjivati specijalne metode za lov i ubijanje ovih ptica. To je, međutim, dovelo do naglog porasta kukaca kojima su se vrapci hranili, a to je poljoprivrednim proizvodima pričinilo veću štetu nego vrapci. 77

Poljoprivreda bez đubriva: U skladu sa Lišenkovim prijedlozima, kineski komunisti su zaustavili korištenje hemijskog đubriva. (Smatralo se da će, kada ostane bez đubriva, sjeme "evoluirati" pokazujući prilagodljivost ovoj novoj situaciji i na taj način će se bez đubriva postići isti urod.) Ovaj eksperiment je također u velikoj mjeri oborio poljoprivrednu produktivnost.78 

Cijela ova praksa koja se zasnivala na Lišenkovim evolucionističkim glupostima prouzrokovala je najveću glad u povijesti. Dok su, međutim, milioni kineske populacije umirali od gladi, niko nije imao hrabrosti kritizirati režim i katastrofu koju je prouzrokovao. Jedino je ministar odbrane, general Peng Dehuai, putem pisma pokušao Maou objasniti katastrofu gladi, ali je nakon toga smaknut uz optužbu da je "desničar". U toku gladi, međutim, u svim zvaničnim izvještajima navodile su se laži kako su se "u poljoprivrednoj proizvodnji ostvarili veoma sjajni rezultati". Dok je u isto vrijeme narod umirao od gladi, u određenim područjima su se žito i riža čuvali u velikim žitnim magacinima odakle su proslijeđivani u centre za izvoz.79

Ista poljoprivredna politika se kasnije primjenjivala i u drugim komunističkim zemljama kao što su Kambodža i Sjeverna Koreja, gdje je također rezultirala na isti način: velika neproduktivnost, glad i masovno umiranje. U svojoj izuzetnoj naivnosti, sljepilu i lahkomislenosti, komunisti su poslušno primjenjivali "komunistički poljoprivredni juriš" koji su im skuhali Lišenko i Staljin.

To sve zbog toga što je to zahtijevala teorija evolucije, temelj materijalističke filozofije u koju su vjerovali.

Maova darvinistička tiranija

Teorija evolucije je u uskoj sprezi sa svim katastrofama koje je Mao priredio Kini. Kao što se vidi iz prethodne analize, velika glad između 1959. i 1961. g. desila se u ishodu oživotvorenja Lišenkovog modela "evolucionističke nauke". Svemu tome treba pridodati još i nevjerovatnu tiraniju i bezdušnost Maoa i komunističkog kadra koji je vladao Kinom. Na kakvoj strukturi razmišljanja se zasnivaju politike poput namjernog tiraniziranja glađu i prisiljavanja na nepojmljive vandalizme kao što je to kanibalizam?

Nesumnjivo, to je u uskoj povezanosti sa prizmom kroz koju Mao i cijeli komunistički kadar pod njegovom kontrolom posmatraju narod. U prethodnim poglavljima smo se uvjerili da u pozadini sovjetskog terora stoji tretiranje naroda kao stoke. Ista situacija važi i u primjeru Kine. Na Maoa i maoističke komuniste uopće nisu utjecale patnje naroda koga su doživljavali kao životinjsko stado, i to su vidjeli kao logično i normalno funkcioniranje prirode. Ovaj Maov ugao posmatranja se na slijedeći način opisuje u Crnoj knjizi komunizma:

Mao, u skladu s tradicijom onih koji dominiraju Kinom, ali suprotno legendi koja je stvorena o njemu, pokazuje malo zabrinutosti za obični opstanak tih prostačkih i primitivnih bića kao što su seljaci.80 

Da je, s darvinističkim predrasudama, Mao tretirao "stokom" sve one koje je vidio kao opoziciju komunizmu naglašava također i historičar sa Harvard univerziteta James Reeve Pusey u svom djelu China and Charles Darwin (Kina i Charles Darwin). Pusey ističe da su "Maove ideje moćna mješavina darvinističke ironije i proturječnosti"81 i dodaje:

Godine 1964. Mao je prijetio da će "svu primitivnu stoku uništiti". Time je neprijatelje izdvajao iz ljudskog roda, a to se zasniva dijelom na tradicionalnom kineskom preuveličavanju, a dijelom na socijal-darvinističkom "realizmu". Isto kao i anarhisti, one koji reagiraju na revoluciju tretira kao evolucioni škart i misli da su zaslužili zatiranje roda. Neprijatelji naroda nisu bili ljudi i nisu zaslužili da se prema njima postupa kao prema ljudima.82

Mentalitet koji je čovjeka percipirao kao životinjsku vrstu je krajnje normalno prihvatao "eksperimentiranje" na čovjeku. U toku 'velikog skoka'  razmišljalo se o novim metodama ishrane, i to se bezdušno isprobalo na osobama koje su mučili glađu:

Preživjeli su bili prisiljeni tražiti neprovareno zrnevlje kukuruza i crve u konjskoj i kravljoj balegi. Oni su, također, bili zamorčad u eksperimentima za zamjenu koja bi mogla smanjiti glad, kao miješanje brašna sa 30% smjese za proizvodnju papira u pravljenju hljeba, ili planktona iz bara sa supom od riže; prvi eksperiment u cijelom logoru prouzrokovao je užasne bolove zbog tvrde stolice, nakon drugog ljudi su se razboljeli, a mnogi su i umrli. Naposljetku, donesena je odluka o mljevenju stabljika kukuruza koje će se proširiti na cijelu zemlju.83

Maov projekat 'velikog skoka' je u biti bio jedna vrsta opita prirodne selekcije. Mao je kinesku zajednicu prisiljavao na što je moguće teže uvjete života i na taj način su bili diskvalificirani slabi i oni koji su bili protiv komunizma. S druge strane se, putem gladi radilo i na ispiranju mozga seljaka, na njihovom dovođenju u stanje potčinjenosti Maou i komunističkom režimu. Idejni temelj ove operacije bio je darvinizam. Tako je Mao u toku 'velikog skoka' u isto vrijeme pokrenuo jedan "obrazovni potez", a glavnu ulogu u ovoj obrazovnoj kampanji, zajedno sa dijalektičkim materijalizmom, imao je darvinizam. "Temelji kineskog komunizma se zasnivaju na Darwinu i teoriji evolucije", rekao je Mao u jednom govoru iz tog perioda i time sasvim jasno otkrio oslonac vandalizma koji je provodio.84

A u govoru što ga je odmah nakon 'velikog skoka', 30. januara 1962. g., održao članovima Komunističke partije, Mao je na slijedeći način povukao paralelu između kineske Komunističke partije i Darwina:

... Doktrine prirodnjaka kao što je Darwin dugo vremena nisu bile prihvatane od strane većine ljudi i pogrešno su procjenjivane. Oni su bili manjina u svom dobu. I naša Partija je, također, u vrijeme osnivanja, 1921. g., imala svega nekoliko desetina članova; i mi smo bili u manjini. Međutim, ovako malo ljudi je predstavljalo realnost i kinesku sudbinu.85

Ukratko, Mao napore svoje Partije i Darwinove napore drži u istoj ravni, a svoju zadivljenost i uvažavanje izrazio je navedenim riječima. Tvrdio je da su ideje njegove, Komunističke partije, kao i Darwinove ideje, u početku bile prihvaćene od strane malog broja ljudi, ali da ta situacija nije mijenjala istinitost ideja.

Međutim, isto poput Darwinovih ideja, i Maove ideje su bile besmislice i praznovjerja.

Zaista, između 30 i 40 miliona ljudi je u toku 'velikog skoka' zbog gladi izgubilo živote. Mnogi seljaci su zbog odupiranja kolektivizaciji bili podvrgnuti torturi i ubijeni. Desetine hiljada ljudi, kod kojih je uočen i najmanji negativan stav prema komunizmu, proglašavani su "klasnim neprijateljima”, hapšeni, podvrgavani torturama, u užasnim kineskim zatvorima imali su tretman životinja i, na kraju, bili su pogubljeni.

Aktualni zatvori su bili specijalna mjesta gdje se prezentirao vandalizam kineskog komunizma.

Maovi zatvori

Za vrijeme Maoa, Kina je, u punom smislu riječi, pretvorena u zajednicu straha. Jedan od razloga tome je što su ljudi, čiji se broj izražava milionima, u većini slučajeva bez ikakvih konkretnih prekršaja, etiketirani kao opozicionari komunizmu, hapšeni, zatvarani i, nakon izvjesnog vremena, ubijani uz ceremonije pogubljenja koje su organizirane na trgovima velikih gradova. Računa se da je direktnom Maovom direktivom ubijeno između 6 i 10 miliona ljudi. Oko 20 miliona "antirevolucionara" je, također, značajan dio svojih života provelo u zatvoru. Ali, živjeti u ovim zatvorima je gore od smrti. Aktualni zatvori se na slijedeći način spominju u Crnoj knjizi komunizma:

Do 300 zatvorenika u jednoj ćeliji od 100 m2 i 18.000 u Centralnom zatvoru u Šengaju. Porcije hrane bile su tako bijedne da je vladala glad, a posao tako težak da je dolazilo do iscrpljenosti; nehumana disciplina, uz stalno fizičko nasilje (na primjer, udaranje kundakom čim se podigne glava, koja je obavezno morala biti spuštena tokom hoda). Mortalitet, do 1952. sigurno viši od 5% godišnje (srednja vrijednost tokom godina 1949.-1979.), znao je dosezati i 50% tokom šest mjeseci u brigadi Guangxi gdje je u nekim rudnicima Shanxi umiralo i 300 ljudi dnevno. Najrazličitije i najsadističnije torture bile su uobičajene, a najčešće je primjenjivano vješanje za gležnjeve ruku ili za palčeve; jedan kineski svećenik umro je nakon 102 sahata neprestanog saslušavanja. Najbrutalniji zlikovci mogli su harati bez ikakve kontrole: jedan komandant logora tako je ubio ili žive sahranio 1.320 zatvorenika tokom jedne godine, povrh brojnih silovanja. Pobune, tada brojne (nije bilo vremena za psihološku torturu nad zatvorenicima, među kojima je bilo mnogo vojnika), završavale su pravim masakrima: nekoliko hiljada od 20.000 robijaša iz naftonosnih polja Yanchang je pogubljeno; u novembru 1949. hiljadu od 5.000 buntovnika jednog šumskog radilišta je živo zakopano!86 

Staviti specijalne lisice na zglobove zatvorenika bila je jedna od tortura koja se najčešće koristila u zatvorima Maoa. Također se dešavalo da se stave lanci oko članaka zatvorenika. Ponekad su lisicama vezani za rešetke na prozorima tako da zatvorenik čak nije mogao ni jesti, ni piti, niti otići u WC. Cilj je bio da se degradiranjem zatre moral individue. (...) Pošto je narodna vlada tvrdila da je abolirala sve oblike torture, ovo se zvanično nazivalo "kažnjavanjem" ili "ubjeđivanjem".87

Prvenstveni cilj svih ovih vandalizama bio je da se zastraši cijela populacija, a naročito režimski opozicionari. Drugi cilj je bio uništavanje individualnog dostojanstva putem tortura i zastrašivanja, zatiranje ljudskih obilježja i "animalizacija". Mao je na ovaj način mislio ostvariti svoj cilj pretvaranja cijele kineske populacije u jedno životinjsko stado i tako vladati njima.

Prijelomna tačka u oživotvorenju ovih Maovih totalitarnih i tiranskih projekata nad kineskom populacijom bila je "Kulturna revolucija".

“Kulturna revolucija”: masovno kinesko ludilo

Kulturna revolucija je kriminalna furija pokrenuta s ciljem uništavanja svih ljudi i ideja za koje se procijenilo da su u suprotnosti sa komunističkom ideologijom. Poster desno je jedna ilustracija ovog praznika prolivanja krvi: antikomunisti koje je potukla šaka crvenih komunista.

Nakon fijaska 'velikog skoka', naglašavajući da je on "iznad dnevne politike", Mao je digao ruke od državnih poslova i počeo razmišljati o navodno "većim i bitnijim pitanjima". Ovaj period Maove šutljivosti okončan je 1966. g. Mao, koji je sebe proglasio "velikim kormilarom", proglasio je da kineska revolucija još nije ostvarila pobjedu zato što se komunizam nije sasvim usadio u svijest ljudi, da čak u najvišim državnim organima vlasti ima kadrova koji nisu shvatili komunizam i da je potrebna jedna "kulturna revolucija" koja će svemu tome stati ukraj.

“Kulturna revolucija” je bila potres koji će sa zemljom sravniti cijelu kinesku državu i njenzin narod. Maove upute su imale velikog utjecaja na nauku omladine iz redova Komunističke partije. Ova omladina, zvana "Crvena garda", počela je sijati teror širom zemlje. U grupama su šetali ulicama pjevajući marš "Istok je crven", mogli su napasti ili uhapsiti sve one koje su ocijenili kao "oprečne komunizmu". Tako je hiljade birokrata na visokom nivou, univerzitetskih profesora, naučnika i intelektualaca uhapšeno i, nakon strašnih tortura, na ponižavajući način obješeni.

Liu Shaoqi, bivši predsjednik države i jedan od najbližih Maovih prijatelja, Maovom naredbom je uhapšen, pretučen na javnom trgu i, nakon dugotrajnih tortura, bez ikakve medicinske intervencije, bačen u ćeliju gdje je umro grčeći se od bolova. Profesor fizike na Pekinškom univerzitetu, Pufong, sin jednog od bivših Maovih "drugova" Deng Xiapinga, koji će nakon Maoa kinesku upravu uzeti u svoje ruke, saslušan je od strane Crvene garde, perverzno silovan u toku saslušanja, tučen debelim drvenim šipkama, a nakon toga izbačen kroz prozor sobe gdje je saslušavan. Ostatak života će provesti na kolicima za paraplegičare, sa slomljenim prstima i izgubljenim sluhom.88

U Crnoj knjizi komunizma se na slijedeći način, riječima jednog posmatrača, opisuju neljudske torture nad univerzitetskim profesorima koji su uhapšeni u toku Kulturne revolucije:

POVJEŠANI UNIVERZITETSKI PROFESORI

Crvena garda je tokom “Kulturne revolucije” torturi podvrgla desetine hiljada ljudi. Hapsili su univerzitetske profesore, birokrate, umjetnike i pisce, ponižavali ih pred narodom i vješali ih sa pogrdnim natpisima na plakatima obješenim na vratu.

Ušao sam unutra. Na sportskom terenu, i malo dalje pred jednom školskom zgradom, potpuno novom i na tri sprata, vidio sam profesore, ukupno njih 40 ili 50, u redu. Glava i lice im je bilo umaljano crnom tintom tako da su ličili na "crne gangstere". Na vratu su nosili plakate sa natpisima "Reakcionarne akademske vlasti Untela", "Klasni neprijatelj Untela", "Sljedbenici kapitalističkog puta Untela", "Untel - šef korumpirane bande" - sva imena su posuđena iz štampe. Svaki plakat bio je označen crvenim krstom, što je profesorima davalo izgled zatvorenika osuđenih na smrt, koji čekaju svoje pogubljenje. Svi su imali magareću kapu na glavi na kojoj su bili napisani slični epiteti, a na leđima su nosili prljave metle, tarače i cipele.

Za vrat su im također objesili i kantu punu kamenja. Vidio sam direktora: njegova kanta je bila tako teška da mu se metalna žica urezivala duboko u kožu i on je posrtao.Svi bosi, oni su udarali u gong i u šerpe praveći krugove po terenu i vrišteći:

Naposljetku, pali su na koljena, zapalili tamjan i preklinjali Mao Tze-tunga da im "oprosti za njihove grijehe". Bio sam zapanjen pred tom scenom i preblijedio sam. Nekoliko djevojčica se onesvijestilo. Uslijedili su udarci i tortura. Nikada ranije nisam vidio takve torture: tjerali su ih da jedu fekalije i insekte; potčinjavali su ih električnim udarima; tjerali ih da kleknu na razbijeno staklo; tjerali ih da glume "avion" vješajući ih za noge i ruke.89 

Tokom “Kulturne revolucije” prakticirana je politika "animalizacije (dehumanizacije) ljudi", koja je prije bila praksa Lenjinovog i Staljinovog režima. Žigosani kao "neprijatelji naroda", opozicionari su prisiljavani da pred narodom oponašaju životinje. Sa rukama svezanim na leđima, određeni profesori su bacani na travu i prisiljavani da "pasu", da, dakle, ustima čupaju travu sa zemlje i da je potom pojedu. Štampa u Pekingu je dodavala ulje na vatru: "antimaoisti su 'pacovi koji hodaju ulicom, ubijte ih, ubijte ih!"90 

“Kulturna revolucija” je bila kampanja masovnog ludila, kakva nije zabilježena kroz povijest. Desetine hiljada ljudi je uhapšeno, podvrgnuto torturi i pogubljeno od strane Crvene garde samo zato što su slušali muziku, hranili kućne životinje ili obavljali molitvu. A narod, koji je ušao pod utjecaj masovne hipnoze, podržavao je vandalizam svake vrste, dok su posmatrali pokolje puštali su krikove koji su pokazivali njihovu podršku. Vandalizam ove vrste se na slijedeći način opisuje u Crnoj knjizi komunizma:

Cijeli narod bio je pozvan na javne procese "kontrarevolucionarima", koji su gotovo svi osuđivani na smrt. Narod je prisustvovao egzekucijama i oni su uzvikujući Crvenim gardama: "Ubij, ubij", polahko sjekli žrtvu na komade koje su nekada čak pekli i jeli ili su pak pekli i prisiljavali da jede porodica još živog nesretnika na njegove oči; svi su bili pozivani na gozbu na kojoj su se dijelili jetra i srce bivšeg vlasnika i na mitinge na kojima je orator govorio pred redom svježe odrubljenih glava.91

Jedini izvor Crvene garde bila je Crvena knjiga, koja je sadržavala Maove riječi. Svi su je znali napamet; štaviše, prethodnim proglašavanjem "klasnim neprijateljem", na licu mjesta su, pak, tukli, pa čak i ubijali one koji knjigu nisu znali napamet. I najnormalnije i zakonito ponašanje su čak karakterizirali kao "antikomunističko" i kažnjavali:

Jedno drugo političko pogubljenje koje se dogodilo u Kini: žena po imenu Wang Shouxin uhapšena je pod optužbom da je režimski opozicionar, svezana je od strane vojnika, oborena na koljena i ubijena jednim metkom u potiljak. U egzekucijama poput ove postojalo je jedno pravilo: ispaljeni metak morala je platiti porodica pogubljenoga!

Crvena garda, ta ozbiljna djeca dostojna sažaljenja, pod izgovorom da "umanjuje revolucionarnu energiju", našli su za shodno da zabrane hranjenje mačaka, ptica i uzgajanje cvijeća (saditi cvijeće u bači je bilo antirevolucionarstvo). (...) Patrole su u velikim gradovima, a naročito u Šangaju, bez upozorenja šišali dugu ili kosu koja je namazana gelom, cijepali uske pantalone, otkidali visoke pete, bušili cipele na špic i prisiljavali na davanje prikladnih imena radnjama. Crvene garde su zaustavljale prolaznike i, po svom izboru, tražili da se napamet izgovore određene Maove izreke. Većina stanovnika nisu imali hrabrosti izići iz kuća.92

“Kulturna revolucija” je došla u stanje takvog ludila da je, na kraju, armija bila primorana na intervenciju i ponovnu uspostavu reda. Tokom 70-ih godina Kina je liječila rane i popravljala ruševine nastale uslijed “Kulturne revolucije”. Mao Tze-Tung je 1976. g. umro. Iza sebe je ostavio preko 60 miliona mrtvih, desetine miliona ljudi koji su bili izloženi stravičnim torturama i mračnu ideologiju.

Vandalizam u zemljama pod kineskom okupacijom

Jedan drugi Kinez koji je nevin pogubljen u toku “Kulturne revolucije”

Maoistički vandalizam nije bio uperen samo protiv kineskog naroda. Žrtve crvenog vandalizma bili su i narodi koji su se nalazili pod kineskom okupacijom ili pod stalnom kineskom dominacijom. Jedan od tih naroda su iujgurski Turci koji žive u istočnom Turkestanu, odnosno u "Autonomnoj pokrajini Ujgur" smještenoj na zapadnom dijelu Kine. I zbog toga što su bili muslimani, a i zbog toga što su predstavljali nacionalnu manjinu, ujgurski Turci su postali meta pekinškog režima, i od 1949., kada je Mao došao na vlast, podvrgavani su sistematskom genocidu.

Ujgurskim Turcima je bilo zabranjeno da obavljaju svoje vjerske dužnosti, pozatvarane su škole i vjerski objekti, u mnogim mjestima na tom području uhapšeni su vjerski službenici, od kojih su mnogi pobijeni. Bez ikakvih mjera predostrožnosti, Kina je u Autonomnoj Pokrajini Ujgur vršila nuklearne probe. Od 1964. do danas tu je izvršeno 46 takvih proba! One su rezultirale izuzetno velikim porastom oboljenja od raka, a mnoga djeca su rođena sa tjelesnim mahanama ili mrtva.

U periodu između 1949. i 1952. g. Kinezi su na razne načine pobili 2.800.000 ujgurskih Turaka, muslimana, između 1952. i 1957. g. 3.509.000, između 1958. i 1960. g. 6.700.000, a između 1961. i 1965. g. 13.300.000. U istočnom Turkestanu, gdje je muslimanima bilo zabranjeno da imaju više od jednog djeteta, prisilnim abortiranjem ubijana su djeca onih koji se nisu pridržavali ove zabrane.

Propagandni posteri su prikazivali Maoa kao crveno Sunce koje je obasjavalo Kinu. Međutim, maoizam je Kini donio glad, torture i ovu zemlju pretvorio u darvinističku arenu u kojoj "umiru najslabiji". Desno: ubica 60 miliona ljudi, Mao Tze-Tung u godinama prije smrti.

Započeta u vrijeme Maoa, ova zabrana je još na snazi u ovom dijelu Kine. U ishodu prinudnih migracija, prisilnog planiranja porodice i pokolja ujgurski Turci su u istočnom Turkestanu stjerani na nivo nacionalne manjine. Na području gdje je nekada živjelo 75% muslimanske populacije, ovaj broj je sveden na 35%. Danas 25 miliona muslimana istočnog Turkestana živi pod kineskom presijom, a za sudbinu hiljada političkih zatvorenika muslimana nikada se ništa nije saznalo.

Druga država za kojom je posegla vandalska ruka kineskog komunističkog režima bila je Tibet. Odmah naredne godine nakon Komunističke revolucije, dakle, 1950., kineska vojska je izvršila agresiju na Tibet. Ovo područje Kina je proglasila autonomnom pokrajinom u svom sastavu, što Tibećani nisu prihvatili. Kina je, međutim, postepeno povećavala pritisak nad populacijom Tibeta; režim iz Pekinga je primorao tibetanske seljake da za veoma nisku cijenu prodaju svoje proizvode, u sve značajne institucije postavila je kineske naseljenike, a najmanju pobunu gušila je veoma krvavim i okrutnim metodama. Dalaj-lama, duhovni i svjetovni vođa koji je dugi niz godina upravljao  tibetanskim otporom protiv Kine, na slijedeći način izražava vandalizam koji je protiv njegovog naroda primjenjivao komunistički režim iz Pekinga:

(Tibetanci) nisu samo strijeljani nego i prebijani do smrti, raspinjani na krst, spaljivani živi, gušeni, osakaćivani, izgladnjivani, davljeni, vješani, bacani u proključalu vodu, zakopavani živi, rastrzani na četiri strane ili im je bila odrubljena glava.93

Kambodža: vrhunac crvenog bezumlja

Kineski vandalizmi u istočnom Turkestanu detaljno su predočeni u izvještajima međunarodnih institucija. Kao što je istaknuto u posebnoj publikaciji koju je ogranizacija Amnesty International posvetila ovom problemu, ujgurski muslimani se uništavaju torturama i ubistvima. Kina decenijama vrši genocid nad muslimanima, ujgurskim Turcima u istočnom Turkestanu. Nuklearne probe, koje su se namjerno vršile u ovom području, rezultirale su rađanjem velikog broja djece sa tjelesnim manama.

Maova ideologija, odnosno maoizam je, kao što smo to naglasili na početku ovog poglavlja, najgora verzija komunizma. Komunizam, koji je i inače nemilosrdna, sukobljavajuća, tiranska i krvoločna ideologija, zajedno sa maoizmom dokučio je još veću dimenziju vandalizma. Jedan od razloga tome je što je maoizam komunizmu dodao još i "tradicionalni" vandalizam Dalekog istoka. Za bolje poimanje ove činjenice potrebno je osvrnuti se na jedan drugi primjer azijskog komunizma. Aktualni primjer je režim koji je na vlast došao podrškom Kine i koji je za sistem uzeo maoizam: režim Crvenih kmera u Kambodži.

Kambodža se nalazi na području Azije smještenom između Kine i Indije, zbog čega je i nazvana "Indokinom". Siromašna je i mala država. Ogromna većina stanovništva vijekovima živi od poljoprivrede. Glavni element poljoprivrede predstavljaju rižna polja koja se protežu duž cijele zemlje. Međutim, u periodu od 1975. do 1979. ova polja su pretvorena u "polja smrti". U zemlji koja ima devet miliona stanovnika, metkom u glavu, lupanjem lobanje sjekirom, gušenjem nabijanjem najlonske vrećice na glavu ili izgladnjivanjem, pobijeno je oko tri miliona ljudi! Počinitelji ovog neviđenog vandalizma su maoisti Kambodže: Crveni kmeri.

Organizacija Crveni kmeri je komunistička partija osnovana i vođena od strane maoista po imenu Pol Pot. Crveni kmeri, koji su se dugi niz godina organizirali po šumama Kambodže i koji su maštali o vlasti, 1975. g. ostvarili su svoje snove. Nakon dolaska na vlast uspostavljaju jedan režim čije dimenzije totalitarnosti i surovosti nisu viđene čak ni u Staljinovoj Rusiji, a ni u Maovoj Kini. Režim Crvenih kmera predstavlja vrhunac komunističkog bezumlja. Partija donosi odluku da je pakleni tempo rada na rižnim poljima jedina komunistička obaveza koja se mora izvršiti prema državi, nakon čega se cijelo stanovništvo Kambodže upošljava na poljima. Desetine hiljada ljudi koji su živjeli u gradovima - političari, birokrati, prosvjetitelji, intelektualci - protjerani su na sela gdje su, pod veoma teškim uvjetima, upošljavani na oformljenim kolektivnim plantažama. Zabušavati prilikom posla, bez odobrenja jesti makar i najmanji dio proizvoda koji se ubiru ili bilo koja vjerska molitva smatrani su "antirevolucionarnim aktima", i sa tim izgovorom su počela veoma učestala ubijanja.

Crveni kmeri su svoju partiju nazvali "Angkar" i, na smrt upošljavanim, milionima ljudi u poljima su trubili o tome kako ih "Angkar stalno vidi". Jedan Kambodžanac, koji se uspio spasiti od vandalizma Crvenih kmera, na slijedeći način opisuje svakodnevnicu navodno "Demokratske" Kambodže:

U Demokratskoj Kambodži nije bilo zatvora, ni sudova, ni univerziteta, ni srednjih škola, ni novca, ni pošta, ni knjiga, ni sporta, ni razonode... U danu od 24 sahata nije tolerirano ubijanje vremena. Svakodnevni život bio je ovako podijeljen: 12 sati fizičkog rada, 2 sahata za obroke, 3 sahata odmora i rekreacije, 7 sati spavanja. Bili smo u ogromnom koncentracionom logoru. Nije više bilo pravde. Angkar (skraćenica za Angkar padevat, (revolucionarnu organizaciju), paravan KPK-a koja je i dalje gotovo ilegalna) odlučio je o svim dijelovima našeg života. (...) Crveni kmeri često su se koristili alegorijskim pričama da bi opravdali svoja djela i svoje kontradiktorne naredbe. Oni su shvatali osobu kao vola: "Vidite onog vola koji vuče plug. On jede tamo gdje mu damo da jede. Ako ga pustimo da pase ovaj travnjak, on će pasti. Ako ga povedemo na drugi travnjak gdje nema dovoljno trave, on će ipak pasti. On se ne može premjestiti. On je nadgledan. A kada mu kažemo da povuče plug, on ga vuče. On nikada ne misli na svoju ženu i svoju djecu...94

Crveni kmeri su na najistaknutiji način oživotvorili projekt "animalizacije čovjeka", koji se nalazi u osnovi komunizma. Kao što se to naglašava  i u prethodnom citatu, ljudi su prisiljavani da budu kao "volovi koji vuku plug". U međuvremenu, velika pažnja se pridavala uništenju humanih predstava kao što su religija, moral i porodica. U Crnoj knjizi komunizma se na slijedeći način opisuje praksa koju je režim Crvenih kmera primjenjivao za uništenje institucije porodice i ljubavi između članova porodice:

U CRVENOJ KINI SE NASTAVLJA DARVINISTIČKI VANDALIZAM

NEKI OD NASLOVA U TURSKOJ ·TAMPI

1) Komunistiãka Kina je samo u nuklearnim
probama pobila 210 hiljada nevinog stanovni‰tva
2) Kina ubijanjem planira stanovni‰tvo
3) Planiranje ubijanjem
4) U Kini ponovo pokolj muslimana

Kao što smo to mogli vidjeti kroz mnoge primjere navedene tokom knjige, država sa darvinističkokomunističkim nazorom, radi svojih interesa, muči, tiranizira vlastiti narod, vrši pokolje nad njim, izgladnjava ga i gura u neimaštinu i bijedu. U darvinističkokomunističkoj državi nije bitno blagostanje, sreća, mir ni sigurnost naroda, već jedino jačanje njezine, državne vlasti. Rusija i Kina su dva savremena primjera ovog bezdušnog državnog nazora. Krajnje nemilosrdno gušenje novorođene bebe pred očima njezinih roditelja, od strane kineskih državnih službenika, krajem 2000. g. efektan je primjer aktualnog tiranskog darvinističkokomunističkog nazora. Slični vandalizmi se konstantno primjenjuju u muslimanskom istočnom Turkestanu, okupiranom od stane Kine. A pouke koje čovjeka prikazuju kao bezvrijednu životinju, a život predstavljaju kao teren borbe interesa, polazna su tačka ovih surovosti. Što se tiče ukidanja svih ovih vadalizama i postizanja mira i spokojstva za ljude, bit će moguće kada se izbriše aktualna darvinistička ideologija.

Režim je učinio sve da bi oslabio ili raskinuo porodične veze, koje je smatrao branom spontanog otpora na totalitarni projekt o ekskluzivnoj ovisnosti svake individue od Angkora. Radna jedinica raspolagala je često vlastitim "prostorijama" (često se radilo o običnim prostirkama ili ležećim krevetima), nedaleko od sela. Bilo je teško dobiti dozvolu da se one napuste: muževi su, dakle, često bili udaljeni od svojih supruga sedmicama ili više; djeca su odvojena od svojih roditelja; adolescenti su mogli provesti šest mjeseci bez dozvole da vide svoje roditelje, bez vijesti o njima, da bi kasnije, po povratku, shvatili kako oni više nisu živi. I ovdje je uzor dolazio odozgo: parovi među rukovodiocima i sami su često živjeli odvojeno. Bilo je neugodno za jednu majku da se peviše posvećuje svom djetetu, čak i malom.95 

Lider Crvenih kmera, Pol Pot - ubica tri miliona Kambodžanaca

Zapravo, praksa sa kojom se ovdje susrećemo nije ništa drugo do provođenje u djelo Marxovih i Engelsovih komentara o pitanju porijekla porodice. Marx i Engels, koji su čovjeka doživljavali kao životinjsku vrstu koja je evoluirala od majmuna, branili su postavku da čovjek ne treba imati predstave poput religije, morala i porodice, da su to "institucije viših struktura" koje se pojavljuju u ishodu ekonomskih veza. Obećali su da će ove predstave nestati u komunističkoj zajednici. Eto, projekt Crvenih kmera nije ništa drugo do oživotvorenje ovih neodrživih ubjeđenja Marxa i Engelsa.

Crveni kmeri, koji su namjeravali uništiti vjeru i porodicu i dehumaniziranjem dovesti ljude u položaj "volova koji vuku plug" također su prešli na ponovno provođenje metoda namjernog izgladnjivanja, koji je prethodno korišten od strane Lenjina, Staljina i Maoa. Narod se svjesno izlaže gladi, na taj način se uništavaju volja i individualnost, nakon toga se hrana dijeli od strane Angkora, čime se kod naroda želi postići gotovo obožavanje režima Crvenih kmera:

Glad koja je godinama mučila Kambodžance također je svjesno korištena za efikasnije porobljavnje. Tako, oni koji su nesposobni stvoriti rezerve hrane, manje su mislili na bjekstvo. Stalno su opsjednuti hranom, u njima je bila slomljena snaga da razmišljaju, da se bune, čak i seksualnost. (...) On je također omogućavao i da se slomi međusobna solidarnost, čak i između roditelja i djece. Niko se nije plašio poljubiti ruku koja ga hrani, koliko god ona bila krvava. 96

Crveni kmeri su došli na vlast nakon krvavog građanskog rata. Ovo su prizori koji su se dogodili u vrijeme građanskog rata u trenutku napada Crvenih kmera na glavni grad Pnom Pen, što je bilo svojevrstan nagovještaj nadolazećeg užasnog vandalizma.

Tendencija "neprijateljstva prema ljubavi, ljepoti, estetici i kulturi", koja se pokazala u vrijeme Maove “Kulturne revolucije”, kod Crvenih kmera je dostigla tačku ludila. Češljanje kose, paziti na izgled, pa čak i nošenje naočala se računalo u "narodno neprijateljstvo"!... Naredni citat je fragment iz govora koji je upravitelj jednog kampa Crvenih kmera održao pred zatvorenicima:

U Demokratskoj Kambodži, pod slavnim režimom Angkora, morali smo misliti na budućnost. Prošlost je zakopana, "novi" moraju zaboraviti konjak, skupu odjeću i moderne frizure. (...) Uopće nam ne treba tehnologija kapitalista! U ovom sistemu ne trebamo djecu slati u škole. Selo je naša škola. Zemlja je naš papir, plug naša olovka: pišemo orući! Potvrde i ispiti su nekorisni; znajte orati i znajte kopati kanale: to su vaše nove diplome! A doktori nam više ne trebaju! Ako nekome treba izvaditi crijevo, ja ću se za to pobrinuti!

(...) Vidite, lahko je, ne treba ići u školu za to! Ne trebaju nam ni kapitalističke profesije kao inžinjeri ili profesori! Ne trebaju nam školski učitelji da nam kažu šta treba raditi: oni su svi korumpirani. Ne trebaju nam ljudi koji ne žele teško raditi na polju! Pa ipak, drugovi... postoje oni koji odbijaju rad i žrtvovanje... Postoje agitatori koji nemaju dobar revolucionarni mentalitet... Oni su, drugovi, naši neprijatelji, a neki su čak ovdje večeras!

(...) Ti ljudi se vezuju za stari način kapitalističke misli! Možemo ih prepoznati: vidim među vama neke koji još nose naočale! Ali zašto nose naočale? Ne vide me ako ih ošamarim? (...) Ah! Oni povlače glavu, znači mogu me vidjeti, znači ne trebaju im naočale! Oni nose naočale po kapitalističkoj modi vjerujući da su tako ljepši! Ne trebaju nam Oni koji žele biti lijepi lijenčine su i krvopije koje sišu energiju naroda!99

ŽRTVE VANDALIZMA CRVENIH KMERA

Crveni kmeri su numerirali i fotografirali određene ljude koji će biti pogubljeni. Fotografije pripadaju Kambodžancima snimljenim neposredno pred strijeljanje. Na poljima smrti Crvenih kmera otkriven je ogroman broj masovnih grobnica. Kosti na fotografiji desno pripadaju Kambodžancima koji su pobijeni gušenjem nakon što su im na glave navukli plastične vrećice.

Ovi maoistički psihopati, koji su uz podršku Kine ovladali Kambodžom, kao što smo  istakli na početku, ubili su tri miliona ljudi! Prvobitno su egzekucije izvodili metkom u glavu. Kasnije su, međutim, donijeli odluku o tome kako to predstavlja "nepotrebno trošenje metaka" i prešli su na korištenje još brutalnijih metoda. Francuski analitičar Marek Sliwinski, koji je istraživao ovo pitanje, piše da su pored "nepotrebnog trošenja metaka" ovi metodi bili preferirani i s aspekta zadovoljavanja sadizma militanata Crvenih kmera. Prema njemu, 53% žrtava je ubijeno razbijanjem glave (željeznom šipkom, drškom krampe, a ponekad i drškom motike), 5% ih je ugušeno navlačenjem plastične vrećice na glavu i 5% ih je zaklano.

Režim Crvenih kmera okončan je vijetnamskom okupacijom Kambodže 1979. g. Da bi Svijetu prezentirali vandalizam prethodnog režima, Vijetnamci su prekopali rižna polja, poznata kao "polja smrti", povadili leševe i izložili ih. Danas se hiljade lobanja i kostiju ljudi pobijenih od strane Crvenih kmera koriste kao eksponati u jednom muzeju u Pnom Penu.

Komunizam, koji je svoju "naučnu utemeljenost" našao u jednoj knjizi Charlesa Darwina, koji je uobličen sofizmima Marxa i Engelsa, Lenjinovim i Staljinovim vandalizmima došao u položaj svjetske sile, a sa Maom dostigao dimenziju ludila, divljaštvom u Kambodži svjetskoj  je javnosti pokazao svoje pravo lice.

Sjeverna Koreja i Vijetnam

Crveni vandalizam u Aziji nije bio ograničen samo na Kinu i Kambodžu; nemilosrdni teror nad svojim narodom primjenjivali su i komunistički režimi u Vijetnamu i Sjevernoj Koreji. Računa se da je režim Sjeverne Koreje, koji je decenijama upravljan pod diktaturom Kim Il Sunga, pobio 1.5 milion ljudi, a stotine hiljada ljudi je bilo podvrguto torturama u užasnim zatvorima te države. Ovi zatvori, u kojima se prema zatvorenicima postupalo kao prema stoci, na slijedeći se način način spominju u Crnoj knjizi komunizma:

...Radi se o zatvoru, iako se taj termin zvanično ne upotrebljava. Blizu 6.000 osoba, od čega 2.000 žena, radilo je u tom zatvorskom kompleksu kao životinje od 5:30 do ponoći, proizvodeći papuče, futrole za pištolje, vreće, kaiševe, detonatore za eksplozive, umjetno cvijeće. Zatvorenice koje su bile trudne bile su primorane brutalno pobaciti. Svako dijete rođeno u zatvoru bilo je bez greške ugušeno ili udavljeno.100 

Očevidac koji je boravio u zatvorima Sjeverne Koreje ovako opisuje egzekucije i torture koje su se provodile u ovim kampovima:

Ko vrši egzekucije? Agentima sigurnosti data je mogućnost diskrecije da strijeljaju i tako ne prljaju ruke ili ubijaju polahko ako žele gledati agonije. Tako sam naučio da možemo ubiti štapom, kamenovanjem ili lopatom. Dešavalo se da smo ubijali zatvorenike kao da su igračke, takmičenjem u gađanju, ciljajući u oko. Također se dešavalo i to da natjeramo mučenike da se bore između sebe i da se međusobno rastrgaju. (...) Vlastitim očima nekoliko puta sam vidio užasno unakažene leševe: žene su rijetko umirale u miru. Vidio sam grupe razderane nožem, drškom lopate rastrgane genitalne organe, udarcima čekića razbijene potiljke (...) U logoru, smrt je nešto banalno. A "politički zatvorenici" se bore kako znaju da prežive. Oni čine sve da bi dobili više kukuruza i svinjske masti. Ipak, u logorima, uprkos toj borbi, u prosjeku svakodnevno umire od gladi, neke nesreće ili ... egzekucije četiri ili pet osoba.101

Sjeverne Koreje je prihvatanje i oživotvorenje teorije "eugenike", koja je, isto tako, bila produkt darvinizma. Eugenika je, kao što smo i ranije istakli, doktrina koju je iznio Francis Galton, bratić Charlesa Darwina, i koja je s početka XX stoljeća izgledala kao naučna teorija. Cilj eugenike je "steriliziranje" jedne ljudske rase od bolesnih i sakatih jedinki, a umjesto toga stimuliranje formiranja veza i "rasplođavanje" zdravih osoba. Sanjalo se o tome kako će ovaj proces rezultirati stvaranjem jednog superiornijeg društva. A prva zemlja koja je eugeniku koristila kao zvaničnu politiku bila je nacistička Njemačka. Hitler je u specijalne "sterilizacione centre" skupio genetske bolesnike i sakate osobe iz njemačkog društva, a nakon toga je krenuo sa njihovom likvidacijom.

Sjeverni Vijetnam pod komunističkom vlašću, 1968.

Ipak, činjenice postoje: sjevernokorejski hendikepirci su žrtve strogog progona. Oni nikako nisu mogli ostati u prijestolnici Pjongjangu. Sve do nekoliko godina, oni su razmještani u predgrađa grada da bi ih članovi porodice, koji imaju odobrenje, mogli posjetiti. Danas, ipak, oni su deportirani u zabačena mjesta, na planinu ili na ostrva Žutog mora. Sa sigurnošću se znaju mjesta gdje su oni prognani: Boujun i Euijo na sjeveru zemlje, nedaleko od kineske granice. Ova diskriminacija prema hendikepiranim nedavno je pojačana uz primjenu politike isključenja i u drugim gradovima, a ne samo u Pjongjangu: Nampo, Kaesong, Chongjin. Paralelno sa hendikepiranim, patuljasti ljudi bili su sistematski proganjani, hapšeni i otpremani u logore gdje su ne samo izolirani nego i spriječeni da stvaraju potomstvo. "Rasa patuljaka mora nestati", naredio je sam Kim Jong Il.102 

Što se tiče Vijetnama, on je također postao krvava komunistička diktatura Azije. Sjeverni Vijetnam, koji je prvo dugo ratovao sa Francuzima, a nakon toga i sa Amerikancima, 1975. zauzeo je Južni Vijetnam, nakon čega se na sceni pojavljuje jedan ujedinjeni komunistički Vijetnam. Osnivač Sjevernog Vijetnama Ho Chi Minh i vijetnamski rukovodioci, koji su njega slijedili, nisu se ustručavali da nad svojim narodom provode teške presije i torture. Situacija u zemlji se na slijedeći način opisuje u pismu koji je napisao jedanVijetnamac koji je u jednom periodu između 1975.-1977. bio režimski opozicionar:

Samo u zatvoru Chi Hoa, zvaničnom zatvoru u Sajgonu, gotovo 8.000 ljudi bilo je zatvoreno tokom starog režima, i to je bilo strogo kažnjeno. Danas, taj isti zatvor krcat je sa gotovo 40.000 ljudi. Često zatvorenici umiru od gladi, nedostatka zraka, od torture ili, pak, vrše samoubistva! (...) Postoje dvije vrste zatvora u Vijetnamu: zvanični zatvori i koncentracioni logori. Ovi posljednji su izgubljeni u džungli, zatvorenici su tamo doživotno osuđeni na prisilan rad, njima se nikada nije sudilo i nijedan advokat ne može stati u njihovu odbranu.103

Slični despotizmi dešavali su se i u Laosu, koji je 1975. okupiran od strane Vijetnama nakon čega se prešlo na upravljanje komunističkim režimom. "Pathet Leo" komunisti, koji su se razvili u ovoj siromašnoj zemlji smještenoj u srednjem dijelu Indokine, nakon preuzimanja vlasti, pod presiju su uzeli mnoge "režimske opozicionare", a desetine hiljada stanovnika Laosa su, zbog režimskog vandalizma, došli u položaj emigranata.

Opasnost maoizma traje

Okrutnost je uočljiva u historijskoj tradiciji azijskih naroda. Naročito je Daleka Azija tokom povijesti bila domovina jakih sukoba, krvne osvete, brutalnih odmazdi. Rezultat je bio katastrofalan kada se na ovu tradiciju nakalemila ideologija poput komunizma koja upotrebu sile i brutalnost smatra legitimnim, pa čak i potrebnim. Komunizam, koji kao svoju osnovu uzima darvinizam i koji, prema tome, čovjeka doživljava kao životinjsku vrstu osuđenu na sukob i prolivanje krvi, rižna polja Daleke Azije pretvorio je u polja smrti. Štaviše, komunističko neprijateljstvo prema kulturi i civilizaciji u Dalekoj Aziji dospjelo je do znatno većih dimenzija; nastala je užasna ideologija koja je neznanje, ružnoću, jednoobraznost i nerazmišljanje doživljavala dopadljivim, ideologija koje se umjesto civilizacije odlučivala za životinjski način života.

U svemu tome je veoma zanimljivo da postoji niz organizacija i struja koje slijepo prihvataju ovako brutalnu i primitivnu ideologiju i koje rade na njezinom širenju  u druge zemlje. Danas je veliki broj maoističkih terorističkih organizacija ili ideoloških grupa u aktivnom stanju u različitim zemljama Svijeta. Raspad Sovjetskog Saveza maoisti prikazuju kao "krah jednog pogrešnog komentiranja komunizma", te, također,  tvrde da je ovim raspadom maoizam postigao svoju opravdanost. Potpuno zanemarujući užasni Maov vandalizam, kriminal, glad, bezdušnost, ovu mračnu ideologiju nastoje prikazati kao, navodno, jedinu alternativu budućnosti Svijeta. Ponovnim buđenjem zastarjelog nazora poznatog pod imenom "treći svijet",maoisti, koji su se naročito organizirali u nerazvijenim zemljama, ove zemlje teže uvući u tamu komunizma.

Jedno je sasvim jasno; desetine miliona ljudi koje je Mao podvrgao torturi i ubio nije uspjelo zadovoljiti ove komuniste. Oni traže još više krvi.

U posljednjem poglavlju knjige  detaljnije ćemo se pozabaviti ovim podmuklim razvojem maoizma.

BILJEŠKE

57. Richard Milner, Encyclopedia of Evolution, Facts on File Publisher, 1990, str. 81

58. Jacob Heilbrunn, "Mao More Than Ever", The New Republic, april 21, 1997

59. Benjamin Schwartz, Chinese Communism and the Rise of Mao, Cambridge: Harvard University Press, 1951, str. 37

60. Ibid, str. 45

61. Charlotte Furth, Ting Wen-chiang: Science and China's New Culture, Cambridge: Harvard University Press, 1970, str. 27

62. Ibid, str. 71

63. James Reeve Pusey, China and Charles Darwin, Harvard University Press, Cambridge (Massachusetts), 1983, str. 438

64. Michael Ruse, The Long March of Darwin, New Scientist, 103 (16 avgust 1984): str. 35

65. James Reeve Pusey, China and Charles Darwin, Harvard Univeristy Press, Massachusetts, 1983. str. 4

66. Ibid, str. 257

67. Ibid, str. 449-452

68. Clare Hollingworth, Mao, Triad Paladin Grafton Books, Glasgow, 1985, str. 26

69. Ibid, str. 27

70. Ibid, str. 26

71. Jacob Heilbrunn, "Mao More Than Ever", The New Republic, april 21, 1997

72. Crna knjiga komunizma, str. 645-646

73. Ibid, str. 646-647

74. Ibid, str. 649

75. Jasper Becker, Hungry Ghosts: Mao's Secret Famine, New York: The Free Press, 1996. str. 72-73

76. Ibid, str. 73-74

77. Ibid, str. 76

78. Ibid, str. 75

79. Ibid, str. 922

80. Crna knjiga komunizma, str. 644

81. James Reeve Pusey, China and Charles Darwin, str. 456

82. Ibid, str. 455

83. Crna knjiga komunizma, str. 647

84. K. Mehnert, Kampf um Mao's Erbe, Deutsche Verlags-Anstalt, 1977

85. Talk At An Enlarged Central Work Conference, 30 January 1962, (http://www. maoism.org/msw/vol8/ mswv8 62.htm)

86. Crna knjiga komunizma, str. 621

87. Ibid, str. 668

88. Malachi Martin, The Keys of This Blood, str. 406

89. Ken Ling, Miriam London ve Ta-ling Lee, La vengeance du ciel: un jeune Chinois dans la Revolution culturelle, Paris, Laffont, 1981 (originalno englesko izdanje 1972), str. 20-23. (Ova scena desila se u jednoj uglednoj srednjoj školi u Xiamenu.)

90. Crna knjiga komunizma, str. 684

91. Ibid, str. 617

92. Nien Cheng, Vie et mort a Shangai, Paris, Albin Michel, 1987 (originalno englesko izdanje 1986), str. 86

93. Crna knjiga komunizma, str. 715

94. Ibid, str. 783

95. Ibid, str. 793

96. Ibid, str. 790

97. Ibid, str. 788

98. Ibid, str. 798

99. Ibid, str. 817-818

100. Ibid, str. 727

101. Ibid, str. 731

102. Ibid, str. 736

103. Ibid, str. 753